Posvojenjem pak dijete dobiva „psihološke“ i „socijalne“ roditelje, s kojima kroz zajedničko iskustvo, u kojem dobiva ljubav, brigu, vođenje, sigurnost, može stvoriti veoma snažne veze, snažnije od čisto fizičkog majčinstva i očinstva.
Miran/integriran “suživot“ obiju obitelji u djetetovom svijetu, posebno onom unutarnjem, bitan su preduvjet njegove dobrobiti.
Posvojenjem nastaje vrlo složeni obiteljski sustav
Posvojenjem nastaje novi vrlo složeni obiteljski sustav koji u sebi integrira obiteljske sustave roditelja posvojitelja, ali i primarni obiteljski sustav djeteta. Iako dijete formalno i u svakodnevnom iskustvu prekida vezu sa svojom biološkom obitelji, dubinsko-psihološki zauvijek ostaje dio tog sustava kojem je pripadnost dobilo rođenjem. Upravo stoga što pripadnosti „ne može ne biti“, roditelji posvojitelji su pred velikim izazovom i zahtjevom da i sami prihvate djetetovu biološku obitelj, tako da je ne obezvređuju ni na koji način, ni svjesno ni nesvjesno, ni otvoreno ni potajno, jer bi tako obezvrijedili i svoje dijete i doveli ga u sukob lojalnosti. Naime, kada o biološkim roditeljima mislimo ili govorimo loše, dijete može doživjeti da ne prihvaćamo neki njegov dio, odnosno kako nešto nije u redu s njim. Unatoč propustima bioloških roditelja u skrbi o djetetu važno je djeci dati do znanja da su oni napravili najbolje što su znali i iznijeti pretpostavku da su djetetu željeli dobro. Upravo takva, kakva je, djetetova biološka obitelj bi trebala „dobiti dozvolu“ da bude prisutna i u djetetovoj sadašnjosti i u budućnosti. To pretpostavlja da posvojitelji s djetetovom biološkom obitelji „budu u miru“, i podržavajući (nakon što su proradili i osvijestili svoje brige i osjećaje vezane uz njih i razvili suosjećanje), da o biološkoj mami i tati mogu otvoreno pričati te zajedno s djetetom u vremenu i ovisno o nadolazećim pitanjima djeteta o njoj saznavati.
Djeca imaju pravo na sve dostupne informacije
Dijete ima pravo (ali što je još važnije, duboku potrebu) na sve dostupne informacije o biološkoj obitelji kako bi moglo formirati svoj identitet i odgovoriti na pitanje „Tko sam ja?“.
Djeca trebaju biti sigurna da su posvojitelji spremni pričati o posvojenju koliko god njihova pitanja bila teška i složena. Ovo je nužna pretpostavka za razvoj sigurne privrženosti između djeteta i roditelja posvojitelja te potvrda bezuvjetne ljubavi roditelja (volim te takvog kakav jesi i s čime dolaziš ) koju svako dijete treba iskusiti da bi bilo dobro i da bi ranije povrede zacijelile (jer je svako posvojeno dijete iskusilo povrede i odbacivanje). Drugim riječima, što posvojitelji prije i bolje prihvate djetetove korijene, to će prije dijete prihvatiti njih kao svoje prave roditelje. Ovakvi zadaci posvojiteljima mogu biti iznimno teški i prelaziti njihove kapacitete za preporučene načine suočavanja. To doista jest iznimno zahtjevno jer su često zahtjevi „kako treba“ različiti od prirodnih impulsa posvojitelja prema biološkoj majci i ocu.
Osjećaji prema biološkoj obitelji mogu biti različiti
Primijećeno je da pripremna edukacija potencijalnih posvojitelja pomaže u boljem razumijevanju potreba posvojenog djeteta i važnosti biološke obitelji. Posvojitelji većinom izražavaju spremnost na otvorenu komunikaciju i pružanje podrške djetetu u traganju za informacijama kako bi sastavilo cjelovitu sliku o svojem identitetu. Iako većinom posvojitelji na misaonoj razini prihvaćaju djetetov interes, a u djetetovoj starijoj dobi i potrebu za upoznavanjem te ponekad i za uspostavljanjem odnosa sa biološkim roditeljima, na emotivnoj razini nose se s različitim emocijama koje su povezane i sa okolnostima koje su prethodile posvojenju djeteta.
Osjećaji posvojitelja prema biološkim roditeljima djeteta često su podvojeni. S jedne strane mogu osjećati zahvalnost, empatiju i suosjećanje prema biološkim roditeljima zbog rođenja djeteta i činjenice da je ono došlo u njihov život, a oni su dobili priliku biti roditelji i brinuti o djetetu. S druge strane, posvojitelji mogu osjećati tugu i ljutnju zbog teških iskustava djece u njihovim biološkim obiteljima. Ukoliko je dijete u biološkoj obitelji bilo izloženo zlostavljanju, zanemarivanju, životnoj ugrozi, posvojiteljima će biti teže pronaći i u sebi dozvati osjećaj razumijevanja i izgraditi pozitivan stav prema biološkim roditeljima. Posvojitelji mogu osjećati strah i imati potrebu zaštiti dijete od moguće ponovne povrede od strane bioloških roditelja i kontakta koji bi mogao biti štetan za dijete. Strah i zabrinutost mogu osjećati i zbog mogućeg djetetovog idealiziranja bioloških roditelja te se pritom osjećati nesigurno u odnosu s djetetom. Postoji još jedan od izvora strahova iz svakodnevnog iskustva roditelja posvojitelja i njihove djece, a odnosi se na situacije u kojima se osjećaju nepripremljeno za pitanja koja djeca postavljaju o biološkoj obitelji. S jedne strane, često nemaju dovoljno informacija koje dijete od njih očekuje, a s druge strane brinu što i na koji način odgovoriti da bude realistično, u skladu s djetetovom zrelosti i dobi te jezikom koji je djetetu razumljiv. Isto tako, posvojitelji mogu biti zabrinuti da se određene zdravstvene teškoće koje postoje u biološkoj obitelji ne manifestiraju kod djeteta. Mogu osjećati i zavist, ljutnju, ali i tugu jer oni nisu rodili dijete koje su posvojili.
Osjećaje je važno prepoznati, istražiti i izraziti
Događa se da posvojitelji sami sebe osuđuju zbog vlastitih neugodnih osjećaja što dovodi do potiskivanja tih osjećaja. Ako se prisjetimo toga da se emocije javljaju kao informacija da je trenutna situacija važna za nas, onda je jasno da ih ne treba ni poricati, ni potiskivati, čak ni one najneugodnije. Zadržavanjem neugodnih emocija posvojitelji zapravo ne poduzimaju adekvatne radnje koje bi ih dovele do zadovoljenja potreba i ciljeva, energija emocija ostaje zadržana u organizmu i dovodi do dugoročnog nezadovoljstva, a odražava se i na odnose, posebno na odnos s djetetom. Uz to je važno imati na umu da dijete u interakciji s roditeljima uči ne samo izražavati, nego i razumjeti osjećaje drugih ljudi. Roditelji mu pri tome služe kao najvažniji model.
Znamo da se odnosi grade na ugodnim emocijama (ljubavi, poštovanju..), no te se emocije mogu održati samo ako postoji mogućnost razrješenja i neugodnih emocija kada se one pojave. Naposljetku, zapamtite, ovi su osjećaji normalni (to je normalan odgovor na teške i izazovne situacije s kojima se susrećete!!) i ne treba ih poricati, već odvojiti vrijeme za slušanje, prepoznavanje i primanje emocija kako biste ublažili njezin štetni potencijal, razumjeli njenu poruku i, naravno, potražili razrješenje i nešto poduzeli. Ono što je važno napomenuti je da emociju izaziva naša procjena situacije i značaj koji ta procjena ima za nas. Često su emocije izazvane našim mislima, sjećanjima na neke događaje iz prošlosti ili predviđanjem budućih događaja. Zato je, kad se neugodna emocija pojavi, poželjno preispitati svoje misli i istražiti druge moguće načine razmišljanja i pogleda na situaciju. U tom procesu važnu ulogu mogu imati bližnji od kojih možete potražiti podršku i utjehu, ali svakako i stručnjaci (literatura, web stranice poput ove...) koji će obogatiti vašu spoznaju novim informacijama i pomoći u proradi osjećaja. Što posvojitelji imaju više informacija, znanja i stručne podrške, to će lakše s emocijama „izaći na kraj“ i tako se bolje emocionalno pripremiti za razgovore s djetetom o njegovoj biološkoj obitelji na iskreno podržavajući način („Imate emociju u jednom trenutku, a onda razgovarate s djetetom drugi, treći, četvrti puta i sve dođe na svoje mjesto“ A. posvojiteljica). Cilj ne treba biti spriječiti da se emocije dogode (jer to nije ni moguće!), već da one što prije dođu „na svoje mjesto“.
Ponekad je posvojenje u drugom planu
Različite poteškoće koje se javljaju u odnosu s djetetom i njegovu odgoju u nekom od životnih ciklusa kroz koje uobičajeno prolazi svaka obitelj (a koje nemaju veze s činjenicom posvojenja) mogu dodatno doprinijeti različitim strahovima, brigama i drugim neugodnim emocijama koje se mogu javiti vezano uz biološku obitelj. Ponekad djeca posvojiteljima u ljutnji i frustraciji upute poruke kao što su “Ne volim te!” “Nisi moja prava mama”, “Nikad me niste voljeli” i sl. Takve poruke izazivaju zabrinutost, nesigurnost i tugu kod posvojitelja te ih navode preispitivanju odnosa s djetetom i njihovog značenja u životu djeteta. Iako odgoj posvojenog djeteta ima određene specifičnosti, a sama činjenica posvojenja predstavlja važnu činjenicu u životu djeteta, ona ne mora nužno na sve utjecati te posvojenje nije uzrok svih teškoća koje se mogu pojaviti. Vrlo često je riječ o ponašanju djeteta koje je povezano sa njegovom razvojnom dobi i specifično je za svu djecu. Djeca takve poruke mogu upućivati svojim roditeljima jer žele postići neki kratkoročni cilj, a takav način komunikacije specifičan je i za djecu u pubertetu i adolescenciji koja je obilježena buntovništvom, promjenama raspoloženja i sukobima s okolinom. Prirodno je da takve izjave uznemire posvojitelje, ali je pritom važno zadržati mirnoću te i dalje nastupati iz svoje uloge roditelja koji zna što njegovom djetetu treba. Takve poruke nikako ne znače da odnos s posvojiteljima djeci nije važan ili da sumnjaju u njihovu ljubav.
Neki posvojitelji imaju teškoće biološke roditelje nazivati majkom odnosno ocem. Skloni su reći „teta koja te rodila“ jer im je teško reći majka. Stručna zajednica oko toga nema dvojbe te preporučuju da se govori majka jer djecu ne rađaju tete već majke (jedan od načina na koji možemo govoriti djeci, posebice mlađoj, o tome je: „mama po srcu“ za majku posvojiteljicu, a „mama po trbuhu“ za biološku majku).
