Roditelji posvojitelji u svom roditeljstvu ne kreću “od nule”, nisu prvi graditelji privrženosti, njihova su djeca već doživjela neka odnosna iskustva (najčešće negativna) i izgradila neke veze (najčešće nesigurne ili reaktivnu koja nastaje kod odsutnosti stabilne figure, odsutnosti povezanosti). Znajući koliko su rana iskustva važna oni se s još više brige i intenzivnije bave pitanjima i razmišljanjima o tome kako odgajati svoju djecu i promijeniti “kurs” nepovoljnih obrazaca s kojim je dijete došlo u njihovu obitelj. Ovdje ističemo kako je promjena itekako moguća uz dublje razumijevanje djeteta i njegovog iskustva i iznalaženje načina na koji se s djetetom mogu povezati i nakon njegovih nepovoljnih iskustava. U tom dvosmjernom odnosu, koji tek grade, roditelju je važno znati i imati svijesti i o tome s kakvim vlastitim obrascima privrženosti ulaze u taj odnos (i roditelj imaju svoju povijest odnosa privrženosti, sigurne ili nekog oblika nesigurne, pa autorefleksija i razumijevanje vlastitih iskustava doprinosi autentičnosti stvaranja veza iz uloge roditelja). Naime, modeli koje nosimo u sebi (u svom umu) uvelike utječu na to kako razmišljamo, kako se osjećamo, kako se ponašamo i kako se povezujemo s djecom. Evo jednog primjera. Ako je roditelj u svom osobnom ranom iskustvu, u odnosu sa svojim roditeljem, imao vezu u kojoj se nije osjećao sigurno (jer roditelj nije odgovarao na njegove pozive za utjehom i pomoći, nije ga zaštitio kad je to trebao) pa je zbog toga prestao tražiti utjehu i pomoć drugih već se naučio sam tješiti, a nije to osvijestio, vjerojatno će i od svog djeteta očekivati da se utješi samo.
Jedna od značajki suvremenog roditeljstva je to što se ono danas odvija u vremenu velikih društvenih transformacija, u kulturi nesigurnosti i potrage za znanjem oko toga što je dobro roditeljstvo ili još specifičnije, što treba napraviti u određenoj situaciji s djetetom. Roditelji se učestalo pitaju što je “ispravno”, a što “pogrešno” učiniti. Pri tome je u ovom modernom društvu u kojem živimo uobičajeno tragati za konceptima i metodama, modelima i RECEPTIMA, odnosno gotovim rješenjima. Problem je u tome što nije moguće naći metode koje će svima odgovarati i biti od koristi. Naime, ljudi (ni roditelji ni djeca) nisu strojevi i tu “upute za upotrebu” ne funkcioniraju. Postoje ipak, neka opća pravila koja roditelje (jednako one biološke i posvojitelje) mogu usmjeriti prema traženju vlastitih rješenja, koja im mogu pomoći da nađu “mjesto sigurnosti u sebi” iz kojeg će onda lakše naći odgovore kako kvalitetno voditi dijete prilikom brojnih i različitih suočavanja s izazovima roditeljstva u svim fazama djetetovog života, sve do odrasle dobi. Opća pravila na kojima bi trebalo počivati svako roditeljstvo uključuju: autentičnost roditelja, osobni autoritet, interes, dijalog, priznavanje, uključivanje i moć (Juul, 2008). Uključuju i pojam “ravnopravnog dostojanstva” (znači da se osobne potrebe, želje, mišljenje i osjećaji i roditelja i djeteta ravnopravno poštuju i uvažavaju) kao i pojam odgovornosti u odnosu roditelj-dijete. Ovdje je važno istaknuti kako odnos ravnopravnog dostojanstva u odnosu roditelj-dijete nikako ne znači i jednaku/ravnopravnu odgovornost roditelja i djeteta. Upravo temom odgovornosti u odnosu roditelj-dijete, kao općem i važnom mjestu, više ćemo se baviti u ovom tekstu.
Za svakog roditelja je važno znati kako on (odrasli), prirodno, zbog znanja, iskustva i dostignute zrelosti, ima značajno veću odgovornost od djeteta (komplementaran odnos). Roditelj ima, kako običavamo reći, tri vrste odgovornosti; osobnu odgovornost, odgovornost za odnos s djetetom i odgovornost za dobrobit i razvoj djeteta. Dijete od samog rođenja i tijekom odrastanja ima osobnu odgovornost (koja se od početne rudimentarne također razvija kako dijete odrasta, i kroz socio-emocionalni razvoj postaje svjesno sebe i time sve odgovornije). Iz ovoga je jasno kako unatoč dvosmjernosti veze privrženosti roditelj svojim sudjelovanjem u odnosu više utječe na dijete nego li obrnuto. Bez obzira što je prirodno i zdravo da je veća odgovornosti u “rukama roditelja” roditelj bi u svakom trenutku odnosa s djetetom trebao imati svijest o tome kako je za djetetovu dobrobit nužno ne ispustiti iz vida kako dijete ima osobnu odgovornost te kako ju je u odnosu potrebno uvažavati.
Što je osobna odgovornost?
Osobna odgovornost obuhvaća svijest o tome što mislimo, osjećamo, hoćemo, trebamo… i u skladu s tim (osobnim integritetom) se i ponašamo.
Roditelj, kao odrasla osoba, osobnu odgovornost živi tako što je odgovoran za sebe, za svoje ponašanje, za zadovoljavanje svojih potreba i poštovanje svojih granica. Ukoliko osoba ne preuzme osobnu odgovornost prouzročit će to da se drugi prema njoj ponašaju kako god žele. Osim toga osobna odgovornost ima najjače “sustavno djelovanje” od svih pojava u obitelji. U odnosu partnera nepreuzeta osobna odgovornost jednog partnera nužno će postati dodatna odgovornost onog drugog. Ako pak otac ili majka ne preuzme odgovornost za sebe, kada ne zastupa svoj integritet kao roditelj, tada tu odgovornost preuzima dijete u obliku krivnje. Evo jednog primjera, a slične situacije se događaju u mnogim obiteljima: Majka nakon osmosatnog radnog vremena na zahtjevnom radnom mjestu, dolazi po sina (3,5 godine) u vrtić. On želi odmah otići u park na ljuljačke, počne žestoko plakati i nikako ne želi obuti cipele dok mu majka ne obeća odlazak na igralište. Majka, umorna i s namjerom da što prije dođe kući, iako nevoljko, ipak pristaje otići u park kako bi on obuo cipele i smirio se. Nakon 15- tak minuta majka zatraži da odu kući. Sin se pobuni, ponovno uz snažan plač. Ne želi sići s ljuljačke i poći prema automobilu. Ponovo suočena s djetetovim plačem, majka uz rezigniran izraz ostaje na igralištu. Nakon sat vremena, sad već oboje umorni, uz navlačenje djeteta od strane majke, odlaze kući. Na putu kući majka ljutito prigovara djetetu što je zbog njega “ svisla od umora” ,”nije zgotovila ručak i obavila ostale poslove”…. U ovom primjeru majka se već priprema za odnos u kojem sin može njome manipulirati tako što izaziva sažaljenje ili joj je težak. Majka je učinila što je dijete od nje tražilo i “žrtvovala “ sebe po cijenu vlastite dobrobiti (što je loše za nju i za njen odnos s djetetom) a sin će dugoročno platiti nedostatak majčine odgovornosti prema sebi razvijanjem krivnje za njena stanja i nezadovoljstvo…. U ovoj situaciji majka je mogla odlučiti različite stvari, primjerice izabrati suradnju s djetetom i otići u park kao što je i učinila, no pritom je ključno je li pronašla ” DA u sebi” jer je “osjetila dijete” inpr. prepoznala veliku važnost igre u parku i opuštanja uz nju za dijete (ne zbog toga što ne želi obuti cipelice!!) i izabrala zgotoviti ručak kasnije. Mogla je isto tako odbiti otići u park (jer je umorna i važno joj je na vrijeme skuhati objed kako bi svi pojeli nešto skuhano) i suočiti se si nezadovoljstvom djeteta, izraziti razumijevanje za to nezadovoljstvo i utješiti dijete (povezati se s njim) a onda uz objašnjenje realizirati svoju odluku proizašlu iz osobne odgovornosti. Ako znamo da djeca većinom uče po roditeljskom modelu jasno je koliko je ponašanje roditelja i zbog toga važno za dijete.
Kada roditelj preuzme odgovornost za svoju dobrobit, brine o sebi i izražava osobne granice, povećava svoju otpornost i svoje resurse (između ostalog i za roditeljstvo). Ljubaznošću i razumijevanjem prema sebi (i kada griješe i znaju da su za to odgovorni) te jasnim izražavanjem sebe, stvaraju se pretpostavke za druge dvije odgovornosti koje ima kao roditelj.
Dijete od rođenja ima svijest o svojim stanjima (je li mu ugodno ili ne, je li gladno, je li žedno, je li mu hladno, treba li mu kontakt i utjeha…), ali ne može sebe zastupati djelom i akcijom, već u tome treba pomoć brižnog odraslog. Odrasli koji vide i čuju dijete i djetetovo ponašanje i zaključuju zbog koje unutarnje potrebe se to ponašanje javilo, daju potvrdu djetetovom integritetu. Šalju mu poruku kako vjeruju u to što ono zna o sebi i tako potkrepljuju daljnji razvoj njegove osobne odgovornosti. Dijete se zrcali u roditeljevom odgovoru na njegove potrebe, a kroz refleksiju roditelja (koji opisuje djetetove osjećaje, potrebe i ponašanje npr. “Vidim da si se jako uznemirio, plačeš i stavljaš ručice u usta. Govoriš mi da si gladan, jel da?” ili npr. “Nešto te jako uznemirilo, pružaš ručice prema meni i želiš da te smirim. Dođi, uzet ću te.” ili “Meškoljiš se. Ne želiš više sjediti u mom krilu. Vidim da gledaš prema igračkama. Želiš li se igrati?”....) sve više postaju svjesna sebe i svojih misli, osjećaja i ponašanja. Dijete koje je vidljivo i uvaženo zadovoljno je sobom, zadovoljno je vezama s drugima i osjeća da drugi razumiju njihove potrebe. Iskustvo pouzdane veze utječe na razvoj i integraciju mozga i gradi otpornost djetetova uma.
Kad odrasli nisu dovoljno osjetljivi da prihvate djetetove potrebe i granice i nameću ono što oni misle da mu treba narušavaju njegov integritet (šalju poruku ti nisi kompetentan, ja znam bolje od tebe što ti treba ili poruku “ TI TO NISI U STANJU“) i uzimaju njegovu odgovornost. Dijete tada, jer poruka dolazi od osobe o kojoj egzistencijalno ovisi, prestaje vjerovati svojim signalima i samome sebi te da bi surađivalo s odraslim, o kojem ovisi, razvija pasivnost ili pak prkosi i opire se nametanju roditelja. Posvojena djeca često slabije od ostale djece pokazuju svoj integritet, teže iskazuje gdje su im granice ili to iskazuju na neprihvatljiv način, agresijom, autoagresijom ili bespomoćnošću.
Roditelji posvojitelji najčešće imaju nepotpune informacije o tome kakvo je bilo rano iskustvo njihovog djeteta te o modelima veza koje je razvilo njihovo dijete. O tome saznaju kada se u različitim životnim situacijama taj model aktivira u odnosu s njima ili drugim osobama. Iako su ti rani modeli posvojene djece uglavnom nesigurni postoji mogućnost da dijete kroz novo iskustvo razvije nešto što znanost zove “stečenom sigurnošću” ili naučenom sigurnošću. Drugim riječima, to što im biološki roditelji nisu pružili pouzdanu vezu ne znači da su osuđena na nepouzdani model povezivanja zauvijek. U suodnosu s roditeljima koji mu pružaju iskustvo sigurnosti “ovdje i sada” te koji su spremni biti uz dijete kada se u sadašnjosti aktiviraju neke djetetove ranije priče (koje mogu biti traume i gubici), kada su u stanju biti uz dijete i zajedno s njim ih prihvatiti i istražiti, stvara se mentalni prostor koji će služiti kao sigurno polazište i kao djetetovo utočište. Kroz takve, iscjeljujuće odnosne procese dijete dobiva priliku doći u bolji kontakt sa samim sobom, slobodno izražavati sebe i svoju osobnu odgovornost. Roditelji koji dobro vode svoje dijete, koji su u interakciji s njim i među sobom, stvaraju preduvjete da se dijete iz dana u dan trudi pokazati osobnu odgovornost. Do 12.godine prosječno dijete može postepeno naučiti preuzeti odgovornost (osim one s kojom dođu opremljeni pri rođenju) i za to kad će ići spavati, za osobnu higijenu, za svoje školske zadaće, za svoj izgled i ono što odijevaju, održavanje odjeće, kako troše džeparac, za svoje osjećaje, za ono što rade….
Odgovornost za odnos s djetetom
Roditelj ima punu odgovornost za kvalitetu odnosa u obitelji. To se odnosi na obiteljske vrijednosti, obiteljsko ozračje (hoće li biti napeto, ispunjeno strahom, sukobima i nepovjerljivošću ili opušteno, radosno uz suradničko suroditeljstvo…) i na način međusobne komunikacije. Roditelji kreiraju obiteljske vrijednosti kroz izražavanje misli i ideja kojima pridaju veliku važnost i koje mogu obogatiti obiteljsku stvarnost kroz svakodnevne uobičajene radnje. Temeljno pitanje u obiteljskoj zajednici koja se temelji na ljubavi je : “Kako osjećaj ljubavi pretvoriti u djela koja će i moji bližnji doživjeti kao ljubav, a da pritom ne izgubim osobni integritet.?” (Juul, 2004).
Odnos roditelj-dijete koji se temelji na ravnopravnom dostojanstvu uvažava temeljnu potrebu svakog čovjeka da ga se kao pojedinca vidi, čuje i shvati ozbiljno, naprosto zato što je ljudsko biće i zato što je važan član obitelji. S druge strane obitelj ne može napredovati ako za nju ne odgovaraju odrasli (jer imaju stvarnu ekonomsku i društvenu , a što je najvažnije i psihološku moć) ili ako se moć dodjeli djeci. Djeca se doduše rađaju s velikom mudrošću, no nedostaje im iskustvo pa bez vodstva odraslih ne napreduju. Mnogi moderni roditelji se bore s uvjerenjem kako je moć u odnosu s djetetom nešto loše i neprikladno i najrađe je ne bi koristili. Bilo bi korisno kada bi o moći razmišljali kao neophodnoj u odnosu u kojem roditelj vodi i usmjerava dijete i da je pri tome ključno kako oni, roditelj, tu svoju stvarnu moć žele upotrijebiti. Problem je ako roditelji moć koriste radi omalovažavanja, propovijedanja, ismijavanja. Ako pak u razgovoru između roditelja i djeteta oboje izražavaju sebe-svoje misli, osjećaje, ciljeve, kada se uspostavi uzajamnost u dijalogu i obje strane uče jedna od druge lakše će se prilagoditi i naći rješenje ili će ipak odrasli iskoristiti ono što je čuo od djeteta u procesu odlučivanja pri korištenju svoje moći određivanja, ako donosi odluku koja nije u skladu s djetetovom željom. Dijete odlukom roditelja ne mora biti zadovoljno no iskusilo je da bude viđeno i da ga se čuje, što je u srži odnosa ravnopravnog dostojanstva.
Roditelj posvojitelj u svom odnosu s djetetom prolazi proces postajanja “psihološkog roditelja” djetetu te se često pitaju smiju li koristiti svoju moć i ponekad reći NE djetetovoj želji bez rizika da povrijede dijete (jer je doživjelo punom povreda do sada) i dovedu svoj odnos s djetetom u pitanje. Odgovor na ta pitanja je DA, zato što dijete treba vođenje. Svako dobro roditeljstvo pretpostavlja vodstvo i poneko NE u svrhu zaštite djeteta i zbog njegove sigurnosti te razvoja odnosa ravnopravnog dostojanstva (kada roditelj kaže ne iz osobne odgovornosti), no to NE treba biti u odnosu na ponašanje (“Neću sudjelovati u igri u kojoj me udaraš i čupaš.” Ili „Ne želim ti sada čitati priču jer je jako kasno i vrijeme je za počinak. Mogu ti priču pročitati sutra popodne kad ručamo ili pak navečer poslije tuširanja i pranja zuba, čim legneš u krevet, a svakako prije 9 sati“ ). Nikada nije opravdano reći NE samom djetetu (“Neću ti čitati priču i ne zanima me što ti želiš, imam puno svoga posla.”). Djeca će pri izgovorenom NE njihovoj želji kratkoročno biti nezadovoljna i to će pokazati kroz ponašanje (bunit će se, plakati, duriti…), ali ako dožive utjehu i povezanost te nauče nešto iz toga iskustva, nastavit će dalje bez osjećaja povrede.
Reći DA posvojenom djetetu, između ostaloga, od posvojitelja traži i prihvaćanje njegovog podrijetla, biološke obitelji i svih iskustva koje je dijete preživjelo u svojim prethodnim vezama (u domovima ili s udomiteljima…).. To iskustvo je većinom bilo takvo da nisu mogla konstantno računati na četiri važne komponente (nužne da bi djetetu bilo dobro): na vidljivost, zaštićenost, utjehu i sigurnost. Neuroznanstvena istraživanja pokazuju kako rana iskustva utječu na razvoj mozga oblikujući ga na samoj tjelesnoj razini. Roditelji posvojitelji te spoznaje mogu primijeniti u svome životu s djetetom kako bi izgradili siguran odnos i reprogramirali raniji djetetov obrazac.
Ukratko, sigurne veze potiču integraciju dijelova mozga, nesigurne ometaju integraciju. Neintegrirana (nejasna, nedosljedna, promjenjiva) komunikacija značajnih odraslih s djetetom dovodi do neintegrirana razvoja mozga. Tako se kod djece s poviješću izbjegavajućih modela privrženosti (djeca koju odrasli nisu “vidjeli” i tješili, roditelji nisu bili psihološki dostupni i vidjeli djetetov unutrašnji život) javlja nerazvijenost u desnoj polovici mozga (koja je odgovorna za pohranjivanje autobiografskih sjećanja, kao i za temeljne emocionalne potrebe i osjećaje), a razvijenija je lijeva strana mozga (koja analizira i objašnjava iskustvo ne uključivši osjećaje). Dijete s takvim iskustvom vjerojatno će se otežano povezivati s roditeljima jer ovisnost o drugima smatra slabošću. Djetetu (i sebi) u takvom odnosu roditelj pomaže tako što gradi odnos koji će otkloniti djetetove emocionalne blokade upoznavanjem vlastitog emocionalnog svijeta i emocionalnog svijeta drugih. Ključna strategija koja to potiče je refleksija. Razgovarajte s djetetom tako da mu kažete o svojim osjećajima, razmišljanjima, sjećanjima (o svojem djetinjstvu i odnosima), vlastitoj ranjivosti.... Dijete tada postaje spremnije pogledati u svoj unutarnji svijet i u svoja iskustva. Reflektirajte djetetove neverbalne signale (npr. “stisnuo si šake kad sam te prekinula u igri” ili “namrštile su ti se obrve dok si pokušavao složiti toranj”), potaknite ga da on primijeti neverbalne signale drugih (npr. “pogledaj kako se tata zacrvenio”, “jesi li primijetio kako se ukočila ona djevojčica kad se popela na skakaonicu”). Pokušajte “pričati” s djetetom razmjenjujući signale bez da koristite riječi. Zrcalite osjećaje koje dijete izrazi (“Izgledaš mi jako sretna dok te mazim.”, “Čini mi se da te rastužila ova priča.”). Kako bi se vratilo autobiografsko sjećanje djeteta počnite pričati o pojedinostima koje su vam poznate o djetetu i potaknite ga da osjeti ta iskustva dok ih pričate.
Dijete s ambivalentnim modelom privrženosti (koji su se oblikovali uz odrasle koji su imali konfuzne emocije, čas vidjeli i osjetili dijete i znali biti nametljivi, a potom bili potpuno isključeni i nedostupni) zbog nedosljednosti odraslih biva preplavljeno nesigurnošću i nestabilnošću te razvija konfuznu sliku o sebi (osjećaju da nisu jasno vidljiva i stalno brinu jesu li voljena i važna i hoće li dobiti pažnju). U takvim iskustvima s odraslima dijete pojačava potrebu za povezanošću, ne može se opustiti. Lavina emocija koju dijete osjeća u tom konfuznom odnosu dolazi u desnu polovicu mozga dok lijeva strana mozga ne može obraditi (procesuirati) tu lavinu informacija koje dolaze iz desne strane mozga (ne može imenovati snažnu emociju). Posljedica toga je da lijeva strana mozga ne uspijeva stvoriti neku logičnu priču oko toga što je dijete doživjelo. U odnosu s vašim djetetom važno je poraditi na njegovoj sposobnosti imenovanja osjećaja koji ga preplave. “Imenovati i pripitomiti emociju!” je polazna točka za jačanje lijeve strane mozga i njeno povezivanje s desnom. Zato imenujte i opišite svoje i djetetove osjećaje kroz refleksiju. Pričanje djetetove životne priče i poticanje da ono ispriča svoja sjećanja je alat za povezivanje dviju strana mozga.
Neorganizirana veza, česta kod posvojene djece, nastaje iz neorganiziranog odnosa s bliskim osobama i iz nepovoljnih iskustava (traumatski događaji, gubici). Dječji se mozak u susretima s nepovoljnim događajima tijekom ranog djetinjstva brani na način da se “odcijepi” od tog iskustva, kao da ga nije doživjelo. Ipak ti događaju ostaju u djetetu i aktiviraju se u nekim situacijama (okidači) na preplavljujući način. Roditelji mogu pomoći djetetu tako da ga na obazriv i njegujući način i uz sigurnost koju donosi njihova prisutnost i sudjelovanje, potaknu na stvaranje i zajedničko pričanje “djetetove priče” prije dolaska u obitelj. Pritom je važno da roditelj pomogne djetetu ako ga preplave neugodni osjećaji (npr. fokusiranjem na disanje). Ako pojedini dijelovi djetetove prošlosti i dalje plaše dijete bilo bi potrebno potražiti pomoć stručnjaka.
Odgovornost za dobrobit i razvoj djeteta
Roditeljska odgovornost za dobrobit i razvoj djeteta ostvaruje se kroz donošenje odluka kojima će osigurati sigurnost i zdravlje djeteta te kroz skrb o djetetovim potrebama. Tako roditelji zadovoljavaju djetetove fizičke potrebe (za hranom, smještajem, odjećom, toplinom….), osiguravaju zdravstvenu njegu i štite dijete od nezgoda. Osiguravaju i zadovoljavanje djetetovih emocionalnih potreba. Posvojena djeca često nisu imala zadovoljene svoje emocionalne potrebe u vremenu prije posvojenja, što se moglo odraziti na njihovu prilagodbu u vidu različitih vrsta internaliziranih i/ili eksternaliziranih teškoća. Pružiti djetetu sigurno obiteljsko okruženje i razvijati odnos sigurne privrženosti kroz osjetljivost na djetetove psihološke (i sve druge) potrebe i spremnost da se na njih odgovori nužan je preduvjet za otklanjanje teškoća s kojima dijete zna doći u svoju novu obitelj. Događa se da roditelji zbog dobrobiti djeteta trebaju donijeti odluke i ponašati se na način koji je suprotan djetetovim željama i/ili osjećajima. Donijeti takve odluke je često nužno, no kao i kod odgovornosti za odnos s djetetom, važno je kako roditelj donosi odluke, ne obazirući se na djetetove osjećaje i granice ili pak uvažavajući njegov integritet.
