Kako bi uopće došlo do posvojenja, dijete koje se posvaja mora biti „posvojivo“, a roditelj koji posvaja mora biti „provjeren“ nakon što se odlučio postati roditelj posvojenjem.

Što to znači?

Da bi dijete bilo „posvojivo“ moralo je doživjeti gubitak bioloških roditelja. Ponekad s njima nije niti živjelo, a ponekad je kraće ili dulje vremena živjelo s roditeljima te je izdvojeno iz obitelji, preseljeno u dom ili udomiteljsku obitelj iz kojih je zatim posvojeno. Osim što je doživjelo gubitak bioloških roditelja, ponekad i braće i sestara, baka - djedova i drugih članova obitelji, dijete je moralo biti izdvojeno i odvojeno iz doma u kojem je živjelo, vrtića ili škole u koji je išlo, prijatelja s kojima se družilo, igračaka koje je imalo, svog kreveta, navika i rutina s kojima je odrastalo. Posebno teško iskustvo je odvajanje djeteta od braće i sestara, s kojima je često i najbliskije, jer dijele isto iskustvo. Često nije moguće djecu smjestiti u istu obitelj posvojitelja i djeci je zbog toga teško. Prema iskustvu stručnjaka koji rade s njima, kad odrasli koji su bili posvojeni tragaju za biološkom obitelji, najviše ih zanimaju braća i sestre. Iz svega navedenog vidljivo je da je dijete prije posvojenja doživjelo niz gubitaka.

S druge pak strane, posvojitelji su nerijetko prije odluke da posvoje dijete nastojali dobiti svoje biološko dijete, što je često uključivalo bolne medicinske zahvate kroz koje su morali proći i na koncu suočavanje s gubitkom / nemogućnošću imanja biološkog djeteta (ovo nije uvijek tako). Također, ako posvajaju dijete starije dobi suočavaju se s gubitkom bivanja sa svojom djecom u godinama u kojima nisu živjeli zajedno što može izazvati tugovanje za propuštenim. Općenito se roditelji posvojitelji nose s mnogobrojnim gubitcima svojih snova, očekivanja i fantazija o roditeljstvu.

Iskustvo je stručnjaka u radu s djecom i obiteljima posvojitelja da se ponekad nakon određenog vremena prilagodbe djeteta na život u ustanovi čini kako je dijete preboljelo gubitak bioloških roditelja. U trenutku kada mu se izaberu posvojitelji i ono se treba upoznati s njima može se dogoditi odbijanje posvojitelja od strane djeteta. Ono što ponekad stoji iza toga je ponovno suočavanje s boli gubitka i odbijanje posvojitelja jer ako ih prihvati , biološki roditelji se neće vratiti. Jako je važno zato imati puno strpljenja s djecom i otvoreno im pokazivati razumijevanje za bol koju osjećaju, dati im priliku da izraze svoje osjećaje, misli i strahove. Ovakva situacija može biti posebno teška za posvojitelje koji mogu osjetiti nemoć i neadekvatnost da odgovore na potrebe djeteta. Zato je iznimno važno da i oni imaju podršku stručnjaka koji pomažu u procesu prilagodbe u posvojenju. Često puta su i stručnjaci zatečeni ovakvim situacijama, a važno ih je prepoznati i pružiti podršku djeci i posvojiteljima.
Iz ovih razloga procijenili smo kako je tema gubitka važna za proces posvojenja i zato ćemo ovdje malo dublje zaroniti u temu gubitka i tugovanja.

Što je gubitak?

Gubici su univerzalna pojava, odnosno događaju se svima i neizbježni su dio života. Dio su procesa rasta i razvoja. Događaju se kad prelazimo iz djetinjstva u mladenaštvo, iz osnovne škole u srednju, zbog smrti kućnog ljubimca, zbog selidbe, otkaza, procesa starenja, bolesti itd.

Osim univerzalnih gubitaka postoje i razvojno - ometajući gubitci. Jedan od takvih gubitaka je i gubitak roditelja u dječjoj dobi. Iako se ovdje najčešće ne radi o smrti roditelja, već gubitku svakog kontakta s biološkom obitelji, ono je za dijete teško i to ne samo tada kada se dogodi, već i kasnije kada god se ono suočava sa činjenicom odvajanja/napuštanja od strane biološke obitelji.

Kad se dogodi gubitak, djeca i odrasli nastoje potisnuti svoju bol i osjećaje, jer su im teški. Kad se potiskuju teški/neugodni osjećaji svi osjećaji bivaju potisnuti, ugodni i neugodni pa se osoba osjeća jedva živom, Arambašić ( 2005), odnosno funkcionira na razini preživljavanja. Tako možemo uočiti da dijete koje, radi toga što potiskuje tugu koju osjeća zbog gubitka i time narušenog osjećaja sigurnosti, što zahtjeva stalni oprez, ne osjeća niti sreću, zadovoljstvo i ugodu te se ne može opustiti. Naime, dijete je stalno na oprezu zbog narušenog osjećaja sigurnosti i osjećaja prijetnje da se nešto strašno može ponovno dogoditi.

Razvojno ometajući gubitci mogu dugo uzimati veliki dio naše energije kako bismo ih prihvatili i pronašli načine da nastavimo dalje živjeti s njima.

Proces u kojem se prilagođavamo na gubitak zovemo TUGOVANJE.

U procesu tugovanja osoba nastoji pomiriti ono što zna s onim što osjeća. Ono što zna je da se izgubljeno neće vratiti, a ono što osjeća je da je to strašno, besmisleno, nepravedno i ,,nemoguće”. Zadatak je da ono što znamo prihvatimo i integriramo kao iskustvo koje je dio nas, ali ne na način da potisnemo, zaboravimo kao da se nikad nije dogodilo, već da smo netko tko ima iskustvo gubitka, što postaje sastavni dio našeg života ( Arambašić, 2005).

U skladu s tim, za dijete koje je doživjelo gubitak bioloških roditelja, nije cilj da ono zaboravi da ih je ikad imalo i bilo ostavljeno, već da kroz proces tugovanja prihvati i integrira te činjenice i sebe doživi jedinstvenim bićem koje ima dva para roditelja. Kako bi to moglo potrebni su mu posvojitelji/roditelji i drugi odrasli koji će ga podržati u ovom procesu.

Za razliku od odraslih, djeca uz zahtjevan proces tugovanja u isto vrijeme prolaze i kroz uobičajene zadatke rasta i razvoja za svoju dob. Ako se prisjetimo da kad se dogodi gubitak i djeca i odrasli nastoje potisnuti teške osjećaje, na što se troši puno energije, djetetu može ostati premalo energije za rast i razvoj. Zato je važno da roditelji pomognu i podrže djecu u procesu tugovanja i tako „oslobode energiju“ potrebnu za savladavanje razvojnih zadataka.

Teorije govore o različitim faznim modelima tugovanja. Najčešće se navode Faza šoka i nevjerice, Poricanja gubitka, Osvještavanja osjećaja i Prihvaćanje i integracija gubitka.

U početku je osoba u stanju šoka i ne prihvaća da se gubitak dogodio, potiskuje osjećaje, zatim se suočava s lepezom različitih osjećaja od ljutnje, krivnje, tjeskobe, čežnje, tuge, kako bi naposljetku prihvatila stvarnost gubitka i integrirala ga u svoje iskustvo.

Faze u tugovanju nisu strogo odvojene i proces tugovanja nije pravocrtan. Te se faze isprepliću i vraćaju. Proces tugovanja ne može se predvidjeti niti se može odrediti njegovo trajanje. Za svakog je jedinstven i zato je jako važno da se ne uspoređuje s drugima koji su u „sličnoj„ situaciji. Za tugujuće dijete ili odraslog važno je da ga okolina ne požuruje i ima očekivanja od toga koliko bi proces trebao trajati. Često se događa da nam se čini kako je dijete već davno odtugovalo, no kako se razvija i raste te prolazi kroz nove faze razvoja, susreće se s novim situacijama koje ga mogu podsjetiti na gubitak i tada se suočava s njim na neki drugi, novi način. Ovo može zbuniti roditelje i odrasle, ali je uobičajeno za djecu. Očekivano je i potpuno normalno.

Prema Arambašić (2005) korisno je upoznati i model dvojnog procesa prilagodbe na gubitak kojeg opisuju Stroebe i suradnici. Temelji se na Bolwbyjevu modelu privrženosti i na kognitivnim modelima suočavanja sa stresom. Prvi je model usmjeren na gubitak odnosa privrženosti (gubitak odnosa s osobom s kojom je razvijena emocionalna veza), a drugi se bavi zahtjevima koje pred pojedinca postavlja stresna situacija te njegovim mogućnostima suočavanja s njom.

Ovaj model uključuje dva procesa: prvi je usmjeren na gubitak, a drugi je usmjeren na oporavak. Unutar svakog od ta dva procesa tugujuća se osoba naizmjence aktivno bavi određenim sadržajima (suočava se s njima) ili ih pak miče od sebe (izbjegava ih).

Grafički prikaz dvojnog modela Tugovanja

Ako zamislimo dijete koje je izdvojeno iz obitelji i doživjelo je gubitak bioloških roditelja, ostalih članova obitelji, dotadašnjih rutina i navika; ono osjeća tugu, ljutnju i druge emocije, jer je izgubilo odnos s roditeljem kojeg je imalo, usmjereno je na događaje koji su prethodili gubitku te se povremeno suočava s tim, ali zbog težine tog zadatka povremeno ih i izbjegava. S druge pak strane kako bi „preživjelo“ suočava se s novim izazovima bivanja u novoj sredini: domu ili novoj obitelji, gdje postoje druga pravila kojima se treba prilagoditi s čime se također u nekom trenu suočava dok ih u drugom može izbjegavati. Važno je naglasiti i prepoznati da je proces oscilirajući, u jednom času je u fokusu izgubljen odnos, a u drugom sekundarni gubici koji proizlaze iz izgubljenog odnosa i nastojanje djeteta/odraslog kako bi se prilagodio toj novoj situaciji. Važno je i zapamtiti kako je osim suočavanja s gubitkom i izbjegavanje također potrebno, jer tugujućem daje mogućnost da prikupi energiju da bi se u nekom sljedećem trenutku mogao suočiti s boli gubitka.

Danas znamo da djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli (Profaca i Puhovski, 2008), prvenstveno jer su ovisna o svojoj okolini, o odraslima koji o njima brinu. Gubitak izaziva nesigurnost, strah i bol u svih ljudi bez obzira na uzrast, no djecu ugrožava više nego odrasle (Pregrad, 1996). Djetetu koje je doživjelo gubitak važno je pružiti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, jer je gubitak povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Također, mlađoj djeci potrebni su odrasli koji će im pomoći razumjeti što se dogodilo, objasniti im gubitak na njima razumljiv način tako da ga ono može prihvatiti, budući da djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete za shvaćanje događaja koji je doveo do gubitka.

Na prvi pogled može se činiti da djeca koja su u najranijoj dobi posvojena neće osjećati gubitak i neće tugovati. I u tim situacijama djeca se suočavaju s činjenicom da su u najranijoj dobi ostavljena i to izaziva različite osjećaje s kojom se trebaju suočiti te im je za to nužna podrška odraslih.

Prema Arambašić, 2005. možemo govoriti o različitim reakcijama na gubitak.

Iako svatko na svoj način i uz određene reakcije proživljava gubitak (ovisno o dobi, svojim osobinama, podršci koju ima ili nema…) najčešće i uobičajene reakcije na gubitak mogu se svrstati u četiri skupine reakcija (Arambašić, 2005):

• emocionalne reakcije
• misaone reakcije
• tjelesne reakcije
• ponašajne reakcije

Djeca, kao i odrasli, pokazuju različite emocionalne reakcije na gubitak poput tuge, straha i tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti, usamljenosti, čežnje, koje su potpuno očekivane i normalne. Djeca koja su doživjela gubitak biološke obitelji mogu imati različite strahove osobito strah od gubitka sadašnjih važnih mu odraslih - roditelja posvojitelja, jer se gubitkom bioloških roditelja (a nekoj djeci potom i udomitelja) izrazito narušio njihov osjećaj sigurnosti. Tako na primjer mogu imati jake reakcije na odvajanje od roditelja, jer se boje da će odvajanje biti zauvijek. Ljutnja je česta emocija koja se javlja kod gubitaka, ljutnja na biološke roditelje, druge osobe poput udomitelja, stručnjaka u domu, roditelje posvojitelje, ali i na sebe, misleći da su mogli nešto učiniti kako bi ostali sa svojim biološkim roditeljima. Važno je biti svjestan da djetetova ljutnja nije osobna, već način na koji se nosi sa svojim osjećajima tuge i bespomoćnosti vezano uz gubitak. Često se javlja i izrazito jak osjećaj krivnje, osobito kod predškolske djece čije je obilježje razvoja tzv. magično mišljenje zbog čega djeca mogu misliti da su ih roditelji dali na posvajanje zbog nečega što su oni sami rekli ili napravili.

Kao i kod odraslih, reakcije su vidljive i na misaonom planu. Nakon početnog šoka, nevjerice i zbunjenosti, posvojena djeca imaju ponavljajuće misli o svojim biološkim roditeljima, mogu biti zabrinuti, imati osjećaj gubitka kontrole nad životom, tražiti smisao gubitka i smisao života nakon gubitka. Uobičajeno je da djeca postavljaju pitanja pa tako i pitanja vezana za gubitak biološke obitelji. Neka djeca će to činiti češće, a neka rjeđe ili uopće ne. To može ovisiti o samom djetetu, njegovim osobinama, ali i otvorenosti roditelja / posvojitelja na razgovor o tome. Kako dijete sazrijeva, tako će se i pitanja mijenjati u skladu s razvojem. Ukoliko dijete uopće ne želi ili izbjegava razgovor o gubitku, ne treba inzistirati, ali je važno djetetu dati do znanja da je roditelj tu za njega, da je otvoren za razgovor o gubitku. Spremnost roditelja za razgovor i davanje podrške djetetu je dio procesa u kojem će i dijete biti spremnije na dijeljenje svojih osjećaja vezano uz gubitak.

Reakcije su vidljive i na tjelesnom planu: bol u trbuhu, 'stezanje' i pritisak u grudima, glavobolja, moguće teškoće s disanjem (plitko i ubrzano disanje, gubitak zraka), pospanost, umor ili pak suprotno pretjerana pobudljivost organizma i dr.

Ono što odrasli najčešće primjećuju kod djece je njihovo ponašanje. Ponašajne reakcije na gubitak su: teškoće sa spavanjem (npr. teško uspavljivanje, buđenje noću), promjene u apetitu, povlačenje od drugih, burne reakcije, "pretjerana" aktivnost (svrhovita ili nesvrhovita), plakanje, pomna briga za stvari koje je donijelo sa sobom iz biološke obitelji, traženje pravde, krivca (uključujući optuživanje sebe i drugih) i dr.

Sve te reakcije su očekivane, prirodne reakcije na gubitak koje su nekad izraženije, a nekad manje vidljive.

Postoje dječje reakcije na gubitak koje su sasvim uobičajene, a odraslima su često teške ili nerazumljive (Profaca i Puhovski, 2008). Upravo taj dio nerazumljivosti često dovode odrasle do uvjerenja o tugovanju djece koja zapravo nisu točna i mogu stvarati teškoće djeci koja tuguju.

Postoje različita uvjerenja o tugovanju djece, kao neka nepisana pravila (Arambašić, 2005; Profaca i Puhovski, 2008, Preliminarni plan grupa psihosocijalne podrške u tugovanju za djecu i obitelji ,Udruga LUČ, 2019 ). Oni se prenose iz naraštaja u naraštaj i vrlo su otporna na mijenjanje. Ta uvjerenja zapravo često nisu točna i mogu stvarati teškoće djeci koja tuguju.

Jedno od takvih uvjerenja je da Djeca tuguju samo kratko vrijeme. Odraslima se može činiti kako dijete više ne tuguje, jer je veselo, igra se, ali dijete već u sljedećem trenutku ili u sljedećoj razvojnoj fazi, ponovno se može suočiti s bolom gubitka i osjećati tugu.

Mala djeca su premala da bi tugovala. Djeca često ne mogu riječima izraziti svoje osjećaje. Tugu pokazuju regresivnim ponašanjem (vraćanjem na ponašanja iz prijašnje faze u razvoju), teškoćama sa spavanjem, teškoćama u kontroli ponašanja, strahovima.

Odrasli trebaju prikrivati svoje osjećaje i tugu kako bi zaštitili dijete. Odrasli često pokušavaju prikriti svoju tugu pred djecom, jer misle da ih tako štite. Ovo djetetu otežava tugovanje. Kada odrasli pokazuju svoju tugu uče dijete da je tugovanje normalno i dijete ima dozvolu da tuguje i ono. Čak i kada odrasli ne tuguju od njih se očekuje da djetetu pruže podršku i priliku pričati o osjećajima kako bi imalo priliku tugovati.

Djeci trebamo pomoći da zaborave na tugu i gubitak. Kada dijete izražava tugu ili neke druge emocije u procesu tugovanja odrasli ih često nastoje zaokupiti nečim drugim u namjeri da im olakšaju teške i neugodne osjećaje. Tada djeca nemaju priliku tugovati i zapravo potiskuju te osjećaje. Troše puno energije za njihovo potiskivanje, a odraslima se može činiti kako je dijete „dobro“, a ono što se događa je da dijete nema dozvolu da izražava te teške i bolne osjećaje, već surađuje s odraslim/najčešće roditeljem.

Vrijeme liječi rane i s vremenom će biti lakše. Vrijeme ima važnu ulogu i može pomoći, ali samo ako dijete dobiva i osjeća podršku u svom tugovanju. Kako bi tugovanje bilo uspješno važno je uložiti napor za suočavanje i nošenje s raznim teškoćama i izazovima.” Vrijeme ne liječi, to radimo mi!” (Profaca, 1996;str.205)

Kako pomoći tugujućem djetetu?

Posvojena djeca često su u životu živjela bez potrebnog izvora privrženosti, ugode, zaštite, stabilnosti i poticaja za razvoj kada im je bilo najpotrebnije te je njihova unutarnja slika svijeta često kako je svijet nesigurno mjesto, što im i otežava proradu svojih gubitaka, a tugovanje se dešava u unutrašnjem svijetu, do koga nije uvijek lako doći (Pregrad, 1996, str. 181). Pomisao da dijete pati i osjeća bol nama odraslima je većinom teška. Pregrad (1996; str. 181.) navodi da kad pomnije razmotrimo zašto, ustanovit ćemo da ta pomisao u nama budi naša rana, dječja iskustva boli od gubitka i našu potrebu da to dijete u nama zaštitimo i utješimo. I ne samo naše dijete, već i odraslog sebe koji je doživio gubitak i ranjen je. Prije samog posvajanja, roditelj posvojitelj je često doživio puno gubitaka - svoje snove, očekivanja, ideje o tome kako će postati roditelj, kakvu će obitelj imati, iskustva trudnoće, poroda, možda brojnosti obitelji i dr. te kada gubitak nije osviješten, prihvaćen i oplakan može biti “okidač” različitih reakcija na djetetovo tugovanje (nesvjesno ignoriranje reakcija, nemoć i bespomoćnost, uveseljavanje djeteta…). Uz navedeno, moguće je da i sami odrasli imaju iskustvo tugovanja u svojim obiteljima gdje se izbjegavalo govoriti o neugodnim osjećajima. Zato je važno preispitati svoja uvjerenja i modele koje smo usvojili u svojim obiteljima te se povezati sa svojim gubitkom i tugovanjem. Na odnos odraslog/roditelja prema podršci u tugovanju djeteta snažno utječu i društvena vjerovanja kojima smo izloženi. U društvu u kojem živimo ovo je još uvijek „tabu„ tema o kojoj se radije ne govori te tako često tugujući dobivaju poruku da se okolini teško nositi s neugodnim osjećajima pa ih tugujući potiskuje i ne poseže za podrškom ili pak tugu zamijeni drugom emocijom koja je prihvatljivija njegovoj okolini. Osim toga, kao odrasli imamo odgovornost zadovoljiti potrebe djeteta te kad smo uspješni u tome, osjećamo se dobro. Kada se susrećemo s dječjim gubitkom, naš “dobar” osjećaj često prelazi u bespomoćnost znajući da im mi ne možemo vratiti ono što su izgubili i za čim tuguju, što nas može ponekad činiti nesretnima pa čak i očajnima. Tada često uveseljavamo djecu, tješimo, hrabrimo ih, čime unutarnji svijet djeteta ostaje “zamrznut“, nedostupan pa i samom djetetu. Djeca, osobito mlađe dobi, reakcije svojih roditelja gledaju kao putokaz za svoje osjećaje, ponašanja i razna pitanja („Je li tu sigurno za mene?“), osobito kada se nađu u novoj, zbunjujućoj, drugačijoj situaciji (Pregrad, 1996). Kada odrasli, želeći zaštititi dijete, ne govore o gubitku i ne obraćaju pažnju na znakove koje dijete pokazuje tada ono „nema dozvolu” ili se ne osjeća dovoljno sigurno za izražavanje svojih osjećaja tuge, ljutnje, straha, nesigurnosti te ih potiskuje. Potisnute osjećaje dijete može izražavati kroz različita ponašanja - regresiju, agresivna ponašanja, autoagresivna, povlačiti se, bojati se ostati sami, imati teškoća sa spavanjem, teškoće u koncentraciji i dosjećanju i sl. Prirodno je i normalno da je dijete tužno, ljuto, nesigurno i zbunjeno ako je nešto izgubilo, a odrasli su tu da mu pomognu da prepozna i izrazi svoje osjećaje te da mu pruže podršku. Prirodno je i da odrasli osjećaju tugu (koja se može pojaviti i kroz ljutnju, krivnju, bespomoćnost…) zbog svog gubitka te je ponekad potrebno potražiti stručnu podršku.

Djeca puno misle i imaju potrebu kognitivno proraditi iskustvo gubitka (Pregrad, 1996), zbog toga je važno „dati“ im riječi pomoću kojih će moći izraziti svoje emocije, misli, sjećanja i razgovarati s njima o njihovom gubitku. Važno je prepoznati emocije, dati priliku djetetu da ih izrazi, a malom djetetu ih i imenovati (Profaca, 1996). Pynoos (1993; prema Profaca, 1996) navodi kako djeca koja mogu prepoznati svoju tugu se bolje nose s njom nego ona koja to ne mogu.

Djetetu je potrebno pomoći prepoznati i izraziti emocije, jer ono svojim jezikom govori o gubitku. Na taj način dajemo mu podršku, mogućnost da sve ono što ne može izgovoriti izrazi na drugačiji, svoj način, njemu prikladan. Koji će to biti način ovisi o dobi djeteta, njegovoj mogućnosti verbalnog izražavanja, osobnim karakteristikama, prijašnjim iskustvima i načinu reagiranja. Načini na koji dijete koje tuguje reagira su normalne reakcije na njegov gubitak i to su njegovi zaštitni mehanizmi. Stoga je važno primijetiti što se događa s njim. Na primjer:

• djetetu kojeg vidimo uplakanog možemo prići, zagrliti ga i pitati što se dogodilo. Možda nam ništa neće reći, ali je važno da mu mi damo riječi i kažemo: “Vidim da ti je teško, čini mi se da si tužan, uznemiren…”
• ili pak djetetu koje se ljuti empatički verbalizirati („zrcaliti“) njegovo ponašanje i osjećaje „Stisnuo si šake, čini mi se da si jaaako ljut…“. Ispod te ljutnje koju dijete izražava često se može skrivati tuga.

Kad su emocije jake, dijete nema kapaciteta smiriti se samo, već mu je potreban odrasli koji će mu pomoći regulirati osjećaje te biti uz njega i „izdržati“ njegove neugodne osjećaje. Dijete može odbiti pružanje podrške, no važno je da i dalje zna da ste tu za njega („Vidim da ti je teško, rado bih ti pomogla, tu sam kad me zatrebaš“) te da smije izraziti i one osjećaje koje se možda nama odraslima ne uklapaju u naš obrazac tugovanja. Možda će se tada smiriti i nešto nam reći. Svakako ga možete pitati želi li vam reći što ga je uznemirilo, a ako ne želi to je u redu. Djeca se ponekad, samim time što vide da smo ih zaista čuli i razumjeli, smire i nastave druge uobičajene aktivnosti. Kada ste primjetili da je djetetu teško, prišli mu, verbalizirali što osjeća i pružili zagrljaj, bili ste uz njega i time mu dali podršku. Neka djeca ne žele da ih se dodiruje, i to je u redu. To treba poštivati i u redu je reći da znate da ne želi da ga zagrlite, ali da biste vi to voljeli pa ako ipak kasnije bude htjelo da vam može reći.

Ne preporuča se reći djetetu: „Nemoj biti tužan… ljut…”, jer mu time poručujemo da nešto nije u redu s osjećajima koje proživljava i njegovim iskustvima. Kad pomislimo to reći djetetu, korisno je zapitati se “Kako se ja osjećam u odnosu na djetetove gubitke i tugovanje?”. Moguće je da se zapravo odrasla osoba teško nosi s tugujućim djetetom. Odrasli mogu osjećati nemoć u odnosu na teške trenutke koje je dijete već prošlo ili brinuti o tome kako će dijete sve prevladati i kako će mu biti u budućnosti. Naš strah od djetetove boli strah je od nas samih. "Štiteći" dijete, štitimo sebe od bolne spoznaje o dječijoj patnji (Profaca, 1996; str.201).

Važno je biti s djetetom u njegovoj patnji, prihvatiti ga, suosjećati s njim bez vrednovanja i dopustiti tugovanje kako bismo mu pomogli da nastavi živjeti s tim „ožiljkom“, a ne otvorenom ranom. Smisao nije da dijete zaboravi svoj život prije. To je nemoguće, taj život je utkan u njega. Smisao je da nastavi živjeti s činjenicom da je doživjelo i preživjelo gubitak.

Kod posvojenog djeteta ne preporučuje se čekati da ono samo potakne razgovor o svojim osjećajima. Možete ga kroz različite priče uvesti u razgovor o gubitku i tuzi i drugim osjećajima koje ima. Kod djeteta koje je doživjelo gubitak važno je prepustiti da ono određuje korake. Djetetu treba vremena da bi govorilo o svojem gubitku, komuniciralo o onome što ne može biti izrečeno, jer dijete nema načina da to kaže (Profaca, 1996), već ono to pokazuje. Mi smo ti koji slušamo. Djeca “pričaju” svim svojim osjetilima i na razne načine, osobito kroz igru te nam mogu puno toga reći crtajući, tražeći motoričke aktivnosti kojima mogu isprazniti nakupljenu energiju, proigravajući razne uloge, igrajući se raznim figuricama i lutkama, koristeći često jednu ili više tema u svojoj igri. Stoga, djecu treba slušati svim svojim osjetilima i biti svjestan da dijete, ako i ne govori o gubitku, pokazuje na neki od njemu svojstvenih načina svoju bol kroz lepezu različitih osjećaja i ponašanja. Vi ste ti koji mu možete pomoći da svoje osjećaje izrazi. Kad se osjeti sigurno i ima vašu podršku uspjet će(te) „otvoriti“ vrata unutarnjeg svijeta te će vam reći kako je.

Djeca uče po modelu i ako roditelj otvoreno izražava svoje osjećaje dijete će učiti kako to raditi. Djeca vole razgovarati s roditeljima i slušati priče kako je njima bilo kad su bili djeca. To je prilika da djetetu ispričate kako je vama bilo kada ste osjetili bol gubitka ”nekoga ili nečega”. Na taj način pomažete djetetu normalizirati njegove osjećaje, jer dobiva potvrdu da je u redu što se suočava s različitim neugodnim osjećajima koji se i drugima događaju. Možete s njim pogledati neki film ili priču koja će normalizirati njegove osjećaje. Važno je da film ili priču gledate/čitate zajedno i da s djetetom razgovarate o filmu/priči kako bi dijete imalo priliku izraziti svoja razmišljanja i osjećaje. Podijelite s djetetom svoje misli i osjećaje kako bi mu olakšali i pomogli da on izrazi svoje.

Kad otvaramo vrata u svijet djeteta i pomažemo mu da izađe, važno je pomoći mu da svoje osjećaje verbalizira. Kad smo s djetetom u njegovoj tuzi, pomažemo mu prihvatiti činjenicu da je izgubilo voljenu osobu, ali i izraziti žalost i tugu. Ako je i nakon toga u mogućnosti da voli, dijete je učinilo najviše moguće: voljeti, tugovati, ponovo zavoljeti (Profaca, 1996; str. 207).

LITERATURA
Arambašić, L. (2005). Gubitak, tugovanje, podrška. Naklada Slap: Jastrebarsko.
Udruga za promicanje zdravog života i poboljšanje kvalitete življenja LUČ,(2019). Preliminarni plan grupa psihosocijalne podrške u tugovanju za djecu i obitelji
Pregrad, J. (1996.). Gubitak i tugovanje u djece, u: J.Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, str. 177-184
Profaca , B. (1996.). Podrška djetetu u tugovanju, u: J.Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, str. 201-208
Profaca, B., Puhovski, S. (2008.): Kako pomoći tugujućem djetetu – brošura. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba