Posvojitelji pak mogu biti zatečeni činjenicom da se prilagodba djeteta na njih kao novu obitelj, ne odvija onako kako su očekivali. Unatoč ljubavi i njezi koju su spremni pružiti djetetu javljaju se brojne poteškoće u građenju odnosa povezanosti između njih i djeteta i problemi djetetove prilagodbe na nove, iako poboljšane uvjete života, do mjere da je ponekad neophodno potražiti stručnu pomoć. Svijest roditelja posvojitelja o tome da je dijete bilo izloženo traumatskom iskustvu može olakšati razumijevanje teškoća koje dijete pokazuje, a koje su dio procesa prilagodbe i/ili proizlaze iz iskustva nesigurnosti i osjećaja nepovjerenja kojem je dijete u svojem najranijem djetinjstvu bilo izloženo. Kada postoji ovo razumijevanje mijenja se i perspektiva posvojitelja, a dijete osjeća da ga se prihvaća takvim kakvo je, što je važan čimbenik u stvaranju odnosa s posvojiteljima i povećanju osjećaja samog djeteta da je vrijedno takvo kakvo je zato što postoji, a što je preduvjet samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti.
Ovim člankom želimo doprinijeti razumijevanju odnosa između traume i posvojenja pa ćemo pisati o različitim perspektivama koje govore o tome koliko je samo posvojenje složeno, o tome da trauma i iscjeljenje od traume mogu koegzistirati u iskustvima posvojenika te o tome kako roditelji upoznavanjem ovog područja mogu bolje odgovoriti na potrebe svoje djece. Članak može biti zanimljiv i koristan stručnjacima koji se bave posvojenjem jer ih informira o novijim istraživanjima i pogledima na posvojenje od strane istraživača iz različitih disciplina (socijalni rad, psihologija, zdravstvo, antropologija), a što je posebno dragocjeno u članku se iznose i perspektive proizašle iz osobnog iskustva posvojenika i posvojitelja od kojih se neki ujedno i stručnjaci koji se iz profesionalne uloge bave ovom temom.
Pogled na posvojenje nekad i sad
Posvojenje se u modernom obliku u većini zapadnih zemalja pojavilo u prvoj polovici 20. stoljeća kako bi se djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi osiguralo odrastanje u obitelji. Na taj se oblik skrbi dugo gledalo isključivo kao na priliku da se o novoj brižnoj posvojiteljskoj obitelji djeca oporave od nepovoljnih, traumatičnih iskustava koja su doživjela prije posvojenja (zanemarivanje, zlostavljanje, višestruki smještaj u domove i udomiteljske obitelji, život u domovima za djecu). Uvriježeno je bilo posvojenje vrednovati kao “bajkovit završetak tragične priče” i vjerovalo se kako, kada jednom dijete nađe svoj posvojiteljski dom, ima sve što mu je potrebno za sretan život. Iako se sve više napušta ovo romantičarsko gledanje na posvojenje, mnoga provedena istraživanja, i ona novija, dosljedno potvrđuju potencijal posvojenja kao intervencije za dobrobit djece koja omogućuje barem djelomičan oporavak od nepovoljnih iskustva iz djetinjstva za značajan broj posvojene djece (Anthony i sur., 2022; McSherry, McAnee, 2022; Palacios, Minnis, 2022).
Međutim, novija istraživanja o posvojenju, posebno etnobiografska (koja uključuju emičku perspektivu i analiziraju se unutar postojećih teorija i istraživanja o posvojenju) intenzivnije provođena u zadnja dva desetljeća (Merritt, 2022; Newton, 2022; Samuels, 2022), otvorila su i druge perspektive u sagledavanju posvojenja i dovela u pitanje do tada prevladavajuće predodžbe o posvojenju. Rezultati tih istraživanja pokazali su da su posvojena djeca (i odrasli) značajno više zastupljena među onima s teškoćama mentalnog zdravlja u usporedbi sa svojim neposvojenim vršnjacima (Askeland, et.al. 2017; Holmgren, at.al., 2020; Juffer & van Ijzendoom, 2005) te da uočene teškoće prilagodbe posvojene djece mogu biti povezane i sa samim iskustvom posvojenja kao i s proživljenim iskustvima nakon posvojenja u novostvorenoj obitelji. Štoviše, ove teškoće se mogu pojaviti bez ikakvih dokaza o nepovoljnim iskustvima i/ili traumi prije smještaja (Brodzinsky, Gunnar i Palacios, 2021). Etnobiografska istraživanja sugeriraju da je posvojenje samo po sebi traumatično i da ta stvarnost nije zahvaćena istraživanjima stručnjaka koji istražuju posvojenje. Uvode pojam “trauma posvojenja” i ukazuju na potrebu opsežnog istraživanja odnosa između samog posvojenja i traume.
U tekstu koji slijedi govorimo o obje, po našem mišljenju međusobno uključive perspektive, koje kroz povijest istražuju povezanost nepovoljnih iskustva u ranom djetinjstvu, traume i posvojenja, kako bismo pojasnili prirodu veze među njima. Mišljenja smo kako je znanje roditelja o nepovoljnim iskustvima djeteta i vrstama trauma koje je doživjelo prije posvojenja kao i o posvojenju i procesu „stvaranja nove obitelji“, ne samo kao zaštitnom čimbeniku, već i razvojnom čimbeniku rizika, nužno, kako bi bolje razumjeli dijete i svoj odnos s djetetom, kako bi bili u stanju odgovoriti na djetetove potrebe te kako bi izbjegli traumatizaciju svoje djece tijekom zajedničkog stvaranja nove obitelji.
Gotovo sva istraživanja o posvojenju spominju traumu kao uobičajeno iskustvo u životima posvojene djece. Ovdje je važno naglasiti kako ne postoji jedna univerzalno prihvaćena definicija traume iz djetinjstva pa ćemo objasniti što podrazumijevamo pod traumom pristupajući iz ovih dviju perspektiva koje doprinose boljem sagledavanju posvojenja u njegovoj složenosti.
Upoznajmo traumu! Što su traume s malim t, a što traume s velikim T? Što je relacijska trauma ili trauma privrženosti?
Duga tradicija istraživanja i teorije traume sažimaju znanje o traumi kao višedimenzionalnoj, neurobiološkoj, utjelovljenoj, razvojnoj i socio-relacijskoj. Jedna od sveobuhvatnih definicija traume od koje polazimo glasi: „Trauma uključuje događaj, niz događaja ili skup okolnosti koje pojedinac doživljava kao one s kojima se ne može nositi, kao fizički ili psihički štetne ili opasne po život i koje imaju trajne štetne učinke na funkcioniranje pojedinca i njegovu mentalnu, fizičku, socijalnu, emocionalnu ili duhovnu dobrobit” (SAMHSA, 2014).
Trauma dolazi u mnogo različitih oblika i nisu sva traumatična sjećanja ili iskustva ista, o čemu je važno znati kada govorimo o traumama koje su doživjela posvojena djeca, kako bi ih bolje razumjeli i pomogli im u nošenju s posljedicama i iscjeljenju povreda koje su im traumatska iskustva nanijela. Štetni učinci proživljenog traumatskog iskustva/ simptomi traume, mogu se pojaviti odmah nakon traumatskog događaja, dok u nekim slučajevima može doći do odgođenih štetnih učinaka. Naime, moguće je da odmah nakon posvojenja prilagodba djeteta na novu obitelj bude dobra i bez očitih traumatskih reakcija, a onda u nekom trenutku, bez jasnog “okidača” dijete može manifestirati ponašanja koja ukazuju na doživljenu traumu, što roditelje zbunjuje i ne znaju što učiniti u takvim situacijama.
Sva lica trauma koje prate posvojenje
Jedna od podjela trauma, važnih za bolje razumijevanje traume i njenih posljedica je podjela na traumu s malim "t" i traumu s velikim „T“.
Trauma s velikim „T“ i trauma s malim”t”
Trauma s velikim “T” je akutna trauma, odnosi se na značajne, neočekivane i često po život opasne događaje koji u trenutku mogu uništiti osjećaj sigurnosti i dobrobiti pojedinca. Uobičajeni primjeri traume s velikim „T“ uključuju tjelesno i seksualno zlostavljanje (najzastupljenije „T“ traume u dječjoj dobi uključuju izravno ozljeđivanje ili nasilje nad djetetom i često dovode do teške i neposredne traume), prirodne katastrofe (potresi, poplave...), ratna/borbena iskustva, nesreće opasne po život (preživljavanje iskustva bliskog smrti, npr. preživljavanje teške prometne nesreće i sl.).
Trauma velikog "T" može imati širok raspon i dugotrajan utjecaj na mentalno, emocionalno i fizičko blagostanje pojedinca ili cijele obitelji. Posebno je teška za dijete ako kraj sebe nema odraslu osobu koja će mu pomoći u uspostavljanju osjećaja sigurnosti i kontrole. Neke uobičajene posljedice traume s velikim "T" uključuju posttraumatski stresni poremećaj (koji karakteriziraju povratna sjećanja - flash-back, noćne more i teška tjeskoba povezana s traumatskim događajem, depresiju i anksioznost) što može utjecati na njihovo svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života. Može rezultirati i poteškoćama u odnosima (problem s povjerenjem), teškoćama emocionalne regulacije te problemima fizičkog zdravlja.
Trauma s malim "t" obuhvaća širok raspon neugodnih događaja koja izazivaju patnju i koja možda u trenutku kada se događaju ne izgledaju i nisu toliko opasna po život kao velike "T" traume, ali ipak imaju dubok utjecaj na mentalno i emocionalno blagostanje. Ta su iskustva često subjektivna i ono što može biti traumatično za jednu osobu ne mora biti traumatično za drugu (primjerice, neka će djeca nakon višestrukog izostanka reakcije i zadovoljenja potrebe na djetetove signale da je gladno ili da mu treba kontakt, jer je uznemireno, razviti ozbiljne traumatske reakcije, neka manje ozbiljne..., ovisno o njihovom prirodnom kapacitetu za otpornost i drugim okolnostima u kojima žive.)
Neki uobičajeni primjeri traume s malim "t" su: emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu (odrastanje u okruženju u kojem su emocionalne potrebe stalno nezadovoljene može ostaviti trajne ožiljke), gubitak i tuga (suočavanje sa smrću voljene osobe ili prekid značajne veze kao što je napuštanje djeteta od strane majke ili oca može biti izvor male "t" traume), kronična bolest (suočavanje s dugotrajnim zdravstvenim problemom ili gledanje voljene osobe kako pati može biti duboko uznemirujuće).
Trauma s malim "t" može se manifestirati na različite načine i utjecati na mentalno zdravlje. Neki uobičajeni znakovi male "t" traume uključuju: stalni osjećaji tjeskobe ili depresije za koje se ne čini da imaju jasan uzrok, smanjeni osjećaj vlastite vrijednosti, često praćen osjećajem krivnje ili srama, poteškoće u stvaranju i održavanju zdravih odnosa zbog problema s povjerenjem ili emocionalnih prepreka, navika samokritičnosti i samooptuživanja, poteškoće u upravljanju emocijama (što dovodi do emocionalnih ispada ili emocionalne obamrlosti), neobjašnjivi fizički simptomi poput glavobolja, bolova u trbuhu ili umora.
Značajnom broju posvojenje djece zajedničko je da su doživjela kombinaciju „t“ i „T“ traume, i to u najranijoj dobi, kada su im se mozak i ostali tjelesni sustavi tek oblikovali, kada su potpuno ovisili o skrbi odraslih i bili bespomoćni u susretu sa traumatskim iskustvima. Razvojni stupanj u kojem je dijete doživjelo traumatsko iskustvo ima glavni učinak na sposobnost kasnije adaptacije. Trauma u ranoj dobi ometa sazrijevanje sustava regulacije osnovnih bioloških procesa (McFarlane i van der Kolk, 1996). U istraživanjima koja su ispitivala učinke kumulativnih traumatskih iskustava pokazala se značajna povezanost sa složenošću posttraumatskih simptoma (klinički značajnih simptoma u šest područja povezanih s traumom –anksioznost, depresivnost, ljutnja, postraumatski stres, zaokupljenost seksualnošću, ponašajni problemi (Hodges i sur., 2013, prema Profaca, 2016). Dakle, rana dob izloženosti te višestruka i ponavljajuća traumatska iskustva predviđaju veće i višestruke teškoće prilagodbe kod djece koja su ih doživjela. Posvojitelji to trebaju imati na umu kada naiđu na teškoće u nastojanju uspostave dubljeg odnosa s djetetom. Stabilno, strpljivo i brižno te razumijevajuće ozračje, koje posvojitelj treba osigurati, te traženje specijalizirane stručne pomoći kada je to potrebno, su preduvjeti za polagano građenje novog iskustva odnosa roditelj-dijete.
Što je relacijska trauma ili trauma privrženosti ?
Relacijska trauma odnosi se na traumatska iskustva doživljena u krugu skrbnika, dakle u bliskim odnosima privrženosti. Ta iskustva mogu biti različita, no najčešće uključuju dosljedno i dugotrajno emocionalno, psihološko, fizičko zlostavljanje, zanemarivanje (npr. napuštanje djeteta) ili nestabilnost unutar tih značajnih odnosa.
Koje su specifičnosti traume privrženosti? Što traumu privrženosti čini tako teškom?
Svaka priča o posvojenju počinje prekidom privrženosti od biološke majke, bilo da je dijete posvojeno odmah po rođenju (što je kod nas izrazito rijetko) ili je u trenutku posvojenja starije. Odvajanje od biološke majke uvijek je duboko iskustvo koje tijelo procesuira kao traumu. Znanstvena istraživanja (naročito novija saznanja iz neuroznanosti, interpersonalne neurobiologije, teorije uma) pokazala su da rano iskustvo djeteta s majkom (ili/i s ocem), počevši od iskustva u majčinoj utrobi, snažno utječu na prvu predodžbu djeteta tko je ono i kako će se odvijati njegov život u nastavku. Emocije i misli majke već u prenatalnom razdoblju prožimaju djetetov svijet i već tada, ovisno o tome jesu li one pretežno ugodne i podržavajuće ili pak neugodne i prepune podvojenosti, ukazuju hoće li se djetetov um razviti kao krut i tvrd (teško podnosi promjene, crno-bijelo mišljenje, zatvorenost za nova iskustva) ili kao otvoren, mekan i fleksibilan (pokazuje znatiželju, lako se prilagođava, istražuje svijet). Kada je po rođenju djetetov odnos s majkom (ocem) narušen trajnim prekidom veze, što nije rijedak slučaj kod posvojene djece, bol, uznemirenost i nesigurnost koju dijete doživi snažno naruše njegovu dobrobit i odvajaju ga od uobičajenog životnog toka (Verrier, 1993). Specifičnost ovakvog prekida je što dijete najčešće ne doživi skoru priliku za popravak i ponovno povezivanje, niti iskusi osjećaj povjerenja (koje se stvara kada se nakon uobičajenih kratkih prekida veze i uznemirenosti koja se pri prekidu javi, dijete i majka ponovno povežu), te osjećaj da je nekome vrijedno. Ovakvi trajni prekidi veze bez popravka imaju sva obilježja traumatskog iskustva koje uključuje gubitak te predviđaju razvijanje traumatskih reakcija jer su intenzitet povrede, te doživljaj bespomoćnosti i tjeskobe koju prekid poluči iznad kapaciteta za suočavanje za malo dijete. Iskustva napuštanja ili odbijanja od strane skrbnika ili voljenih najčešće rezultiraju duboko ukorijenjenim ranama u odnosima u nastavku djetetova života. Ako se posvojenje dogodi ubrzo nakon prekida privrženosti s primarnom figurom i ako je to u prvim mjesecima djetetovog života, ako dijete nije iskusilo smještaj u institucionalnoj skrbi (ili je kratko boravilo u ustanovi) te ako nije promijenilo nekoliko različitih smještaja do posvojenja, predviđaju se povoljni ishodi za samo dijete i mogućnosti za uspostavu sigurne privrženosti s posvojiteljima.
Osim iskustva „ostavljenosti“ veliki broj posvojenje djece u svom je ranom iskustvu doživjelo i zanemarivanje i/ili zlostavljanje (trauma propuštanja/trauma počinjenja). U mnogim slučajevima obje vrste traume su kombinirane.
Zanemarivanje i zlostavljanje narušavaju zdrav razvoj. Naime, djeca se rađaju motorički nezrela, s ograničenom oštrinom vida i mozgom koji još nije formirao krugove za integraciju vida, dodira, zvuka i motoričke aktivnosti i da bi se to dogodilo trebaju brižnu odraslu osobu da o njima skrbi. Interakcija/odnos između skrbnika (najčešće i najbolje roditelja) je ono što pruža kontekst za mozak u razvoju. Ako odrasli odgovori na potrebe djeteta, koje ono izražava signalima, pružajući prikladan i njegujući odgovor, to omogućuje dojenčetu da iskusi da je kompetentno i da utječe na svoju okolinu, a to potiče razvoj neuronskih krugova u nastajanju (Tottenham, 2020) (o važnosti privrženosti za razvoj djeteta pročitajte više u 3. modulu). Kada je ova responzivna stimulacija kronično odsutna, smanjena ili zamijenjena grubim, prijetećim odgovorima skrbnika tijekom formativnog razdoblja (model privrženosti se oblikuje kroz iskustvo sa skrbnikom negdje do kraja 2. godine života), to negativno utječe na ukupni razvoj i na ukupno djetetovo funkcioniranje u najranijem razvojnom periodu i kasnije. Djetetov biološki sustav suočen sa stvarnim prijetnjama sigurnosti i preživljavanju stalno otpušta hormone stresa što dovodi do fizičkih (somatskih) bolesti i ozbiljno narušava mentalno zdravlje. Narušen sustav odgovora na stres zbog stalnog lučenja hormona stresa rađa fiziološki kronično pobuđeno dijete. Dijete koje uz sebe nema odraslu osobu koja mu pomaže u smanjenju kronične pobuđenosti pronalazi načine na koje će se samoumiriti, a jedino što mu je dostupno je ono samo. Tako kod posvojene djece koja su prošla iskustvo napuštanja, zlostavljanja ili zanemarivanja dugo nakon posvojenja i u starijoj dobi zna potrajati dosta čest način samoumirivanja kroz intenzivne ritmične-ponavljajuće pokrete, dugotrajno ljuljanje tijela, udaranje glavom (inače je povremeno ritmično smirivanje dio normalnog razvoja male djece u prvoj godini života i obično prestaje do četvrte godine).
Njihova kronična pobuđenost učinila ih je kronično anksioznima. Uporno traženje sigurnosti i mira sprječava ih u igri, istraživanju i učenju. Budući da vještine rađaju vještine, otisci zanemarivanja i zlostavljanja koji su oblikovali mozak djeteta i stvorili nepovoljnu arhitekturu mozga u razvoju (Van der Kolk, 2015; Perry 2021), nepovoljno utječu i na razvoj vještina koje dijete tek treba usvojiti u zoni idućeg razvoja. Zanemarivanjem/zlostavljanjem oblikovan mozak utječe na to kako dijete vidi svijet oko sebe, kako obrađuje informacije iz svijeta i kako reagira na njega, što povratno utječe na neuralne krugove i vještine koji se razvijaju kasnije (Nelson i sur., 2020).
Opisana nepovoljna iskustva djeteta svrstavaju se u traumu privrženosti jer uključuju kombinaciju traume i narušene privrženosti. Trauma privrženosti uključuje specifično iskustvo osjećaja usamljenosti, traumatske tjeskobe, straha i panike uslijed nepodnošljivog emocionalnog stanja koje proizlazi iz djetetovog shvaćanja da je sama osoba privrženosti (ona na koju se prirodno oslanjaju za emocionalnu i fizičku skrb i sigurnost) istovremeno i uzrok nesnosne patnje za njega (Allen, 2013). Trauma privrženosti tjera dijete u razvojnu dilemu bez izlaza, stalni "užas bez rješenja ". Nevolja za dijete je u tome što se unatoč lošem iskustvu (čak i ako ga je figura privrženosti zlostavljala) i dalje u situacijama „opasnosti“ neizbježno aktivira prirodni motivacijski "sustav privrženosti" koji je usmjeren na pronalaženje zaštite i sigurnosti od roditelja (figure privrženosti) uz istovremenu aktivaciju sustava bijega od opasnosti. Takva bezizlazna situacija rezultira time da dijete ne uspijeva upravljati svojim ponašanjem pa se ponašanje iz trenutka u trenutak mijenja u rasponu od izljeva bijesa i panike do ravnodušnosti ili disocijacije (disocijacija je psihološki mehanizam kojim se osoba brani od iskustva koje joj je preteško tako da se prekidaju inače povezane funkcije svijesti, pamćenja, emocija, osjećaja tijela i opažanja okoline pa je doživljaj da se “to” nije ni dogodilo ili se nije dogodilo toj osobi). Jedan primjer koji to dobro oslikava je situacija kada dijete neutješno i uporno plače zbog neke tjelesne boli (primjerice bolnih kolika), a roditelj ne može podnijeti djetetov neprestani plač pa ga udari ili grubo trese kako bi to prekinuo, dijete ostaje zbunjeno. Tada se događa da ono istovremeno i dalje traži utjehu i očekuje olakšanje grčeva odašiljanjem plača kao signala za pomoć oko uklanjanja boli (jer si samo ne može pomoći) i plača kao reakcije na roditeljevu grubu i bolnu povredu zbog udaraca ili trešnje od koje se želi zaštiti. Kod ponavljanja takvih iskustava dijete najčešće ponavlja istu bespomoćnu dvostruku poruku roditelju koja se samo može intenzivirati kroz ponavljanja ili se pak potpuno isključi jer je roditeljev odgovor opasan po dijete.
Ovakvo iskustvo ima snažan utjecaj na djetetov razvoj na način da u svim odnosima koje kasnije uspostavlja dominira nepovjerenje jer ga iskustvo uči da mu bliske osobe ne mogu ili ne žele pomoći u teškim trenucima.
Djeca s poviješću zanemarivanja, zlostavljanja ili ozbiljne deprivacije te često i višestrukih napuštanja u svoju novu obitelj dolaze s otiscima tih iskustava. Iskustva se „ugrađuju u djetetovu biologiju“ i povezana su s promjenama u biološkom funkcioniranju koje se najčešće manifestiraju kroz ponašanja koja mogu varirati od malodušnosti, utučenosti, zatvorenosti uz nedostupnost i povlačenja do bijesa, protivljenja i prkosa, nekontroliranog plakanja, udaranja, griženja, inaćenja...
Unatoč ljubavi, njezi i pažnji koju roditelji žele pružiti i pružaju djetetu kako bi otklonili te otiske iz prošlosti događa se da „terapija ljubavlju“ ne daje očekivane rezultate jer problemi u doživljavanju i ponašanju njihove djece opstaju. Roditelji na sve načine žele uspostaviti kontrolu nad neželjenim ponašanjem djeteta i pronaći razloge za takva ponašanja pa razmišljaju o „naslijeđenim genima“ koji su za to odgovorni, o nepovoljnim okolinskim faktorima koji su na dijete utjecali (negativnim iskustvima iz djetinjstva), i ne nalazeći pouzdan odgovor improviziraju „terapeutsko-odgojne intervencije“ kako bi pomogli djetetu , a sve to zna biti neučinkovito, barem nije učinkovito u kratkom vremenu, kako roditelji žele i očekuju. Pretpostavljamo, bolje reći vjerujemo, da roditelji rade najbolje što znaju no često bez prepoznavanja interpersonalne traume koja u podlozi takvog ponašanja stoji. Mnogi od njih u susretu s posljedicama dubokih trauma koje je doživjelo dijete trebaju dodatnu podršku i pomoć stručnjaka. Svakako, roditeljima u boljem razumijevanju i nošenju s djetetovim poteškoćama uvelike može pomoći ako se bolje upoznaju s time što razvojna trauma u kombinaciji s narušenim sustavom privrženosti jest.
Kada govorimo o traumi posvojenja ?
Djeca posvojenjem ulaze u svoje nove obitelji na različite načine (za razliku od Hrvatske gdje postoji samo zatvoreno posvojenje, u drugim zemljama postoje i tzv. privatna posvojenja, otvorena posvojenja) posvajaju se u različitoj dobi, imaju različita iskustva i žive u različitim vrstama obitelji prije dolaska u posvojiteljsku obitelj, što govori o tome da posvojenje nipošto nije jedinstveno iskustvo. Za značajan broj djece to je pozitivno iskustvo, posvojiteljska obitelj postane “njihova obitelj” u pravom smislu te riječi, njihovo mjesto sigurnosti i povezanosti. U tom procesu povezivanja, oporavka od ranijih nepovoljnih iskustava i prilagodbe nakon posvojenja, ključnima su se pokazali neki aspekti roditeljstva. Postoje značajni dokazi da osjetljivo roditeljstvo, roditelji koji sami imaju sigurnu privrženost kao reprezentaciju te aktualnu u odraslim vezama, koji razumiju otiske koje su proživljena traumatska iskustva otisnula na djetetovom mozgu, tijelu i umu, podupiru razvoj djeteta. I to ne samo u početnim godinama po posvojenju, nego i kasnije u adolescenciji kada se ponovno otvaraju važne teme identiteta posvojenog djeteta. Istraživanja i svjedočenja posvojenika, ukazuju na važnost transparentnosti roditelja prema podrijetlu djeteta i njihovim sveukupnim iskustvima prije posvojenja te otvorene komunikacije o posvojenju. Ukazuju i na važnost prihvaćanja dodatnih odgovornosti posvojiteljstva, prihvaćanja razlike između posvojiteljskog i biološkog obiteljskog statusa te podrške kontaktu između posvojiteljskih i bioloških obitelji (rijetko prisutno u zatvorenim posvojenjima kakvo je u Hrvatskoj).
Za neke posvojenike posvojenje nije bilo pozitivno iskustvo. Iako postoji malo znanstveno utemeljenih dokaza da je posvojenje samo po sebi traumatično iskustvo, ta je tema ne tako rijetko zabilježena u kliničkim spisima, a uz to kao što smo već ranije naveli, sve više posvojenih, sada odraslih, svjedoče i objavljuju svoja osobna iskustva i gledišta o „posvojenju kao traumi“. Ključne ideje koje stoje u razumijevanju posvojenja kao traumatskog iskustva samog po sebi su ideja “izvorne rane” (Verrier, 2013) koja nastaje kada odvajanje od biološke majke nakon poroda u djetetu ostavi osjećaj napuštenosti i gubitka (kada se posvojenje dogodi odmah nakon rođenja tzv. privatna posvojenja, koji u Hrvatskoj ne postoje). Iako istraživači posvojenja uglavnom potvrđuju prisutnost izvorne rane, ona ne diktira nužno negativan razvoj. Istraživanja pokazuju da se posvojenici često povezuju sa svojim roditeljima posvojiteljima na isti način kao i djeca koja nisu posvojena, posebno ako su posvojeni u ranoj dobi (van den Dries i dr., 2009, prema Drustrup, 2016). Privrženost nije crno-bijela, već postoji na spektru u kojem posvojenici imaju dodatne izazove u stvaranju uspješnih odnosa (Rampage i dr., 2011, prema Drustrup, 2016).
Drugo objašnjenje je stalni osjećaj “drugosti” kod posvojenih osoba. Posvojenicima se stalno ponavlja da su „odabrani“, što nikako ne mogu prihvatiti i pomiriti s činjenicom da su ih biološki roditelji — dvije osobe koje su ih trebale najviše voljeti — ipak napustile (odnosno nisu brinule o njima pa su im oduzeti). Uz to su U velikom broju slučajeva druga opcija i za posvojitelje koji se bore s neplodnošću i ne mogu imati svoju biološku djecu.
Nadalje, postoje tumačenja da traumatsko iskustvo za posvojenike nije u samoj izvornoj rani, već u izostanku njihove sposobnosti da je prepoznaju i postave teška pitanja o sebi i svom identitetu svojim posvojiteljima. Radoznalost posvojenika često je obeshrabrena jer može emocionalno i psihološki opteretiti sve članove obitelji. Način na koji se ta radoznalost obeshrabruje ono je što čini traumu posvojenja. Dakle, o traumi posvojenja govori se ako je posvojenje tijekom životnih ciklusa djeteta praćeno nedostatkom razumijevanja, empatije i podrške oko djetetovog trenutnog osjećaja sebe, vlastitog identiteta i odnosa s drugima, preprekama za istraživanje posvojenja, odbacivanjem ili umanjivanjem činjenice „biološkog rođenja“, uključujući i činjenicu da posvojeni ljudi često doživotno proživljavaju posljedice traume uzrokovane izdvajanjem iz biološke obitelji, kao i teških životnih događaja. Tako se stvara nepovoljna okolina za dijete te će vjerojatno procjena posvojenja biti negativna i ometat će zdravu internalizaciju iskustva posvojenja od strane posvojenog djeteta.
Trauma posvojenja događa se i kada posvojitelji očekuju i vrše pritisak da dijete vrlo brzo po dolasku u obitelj usvoji i pridržava se pravila pristojnog ponašanja i uopće pravila u novoj obitelji, da bude otvoreno i opušteno u odnosu s njima te bez zadrške dijeli emocije i odgovara na roditeljska privržena ponašanja privrženošću, da bude sretno, da ovlada čitanjem, pisanjem, da uspješno i motivirano uči. Problemi koje djeca donose sa sobom ne nestaju magično pri posvojenju. Dijete u ozračju imperativa “brisanja važnosti prošlosti” i što bržeg i potpunijeg prihvaćanja nove obitelji ne doživi korektivno iskustvo da ga roditelj vidi i prihvaća baš onakvim kakvo ono jeste pa potvrđuje svoja implicitna uvjerenja o tome da nije vrijedno. Evo dvaju razmišljanja odraslih posvojenika o svom iskustvu posvojenja.
Jedan posvojenik je poručio posvojiteljima: Važno je da znate da mi posvojena djeca imamo problema s intimnošću i privrženošću, možemo doživjeti gubitak na puno drugačiji način nego neposvojeni ljudi, možemo izražavati ljutnju na načine koji se čine pretjeranima i neutemeljenima. Bojimo se napuštanja. Bojimo se da ćemo, ako učinimo pogrešnu stvar biti odbačeni, ostavljeni ili isključeni. Bojimo se da smo sami po sebi manjkavi i stoga zamjenjivi boljima. (preuzeto s https://bpar.org/sharing-our-voices.2023-voices-unheard
Jedna posvojenica je rekla: Nikad nisam upoznala svoju priču. Taj osjećaj gubitka, nikada nije prepoznat od mojih posvojitelja i drugih ljudi. Kada bih nekome rekla da sam posvojena odgovorio bi “O, to je tako cool. Ti si sretnica!”. Da sam doživjela drugačiju traumu, ili da sam rekla da mi je majka umrla kada sam imala nekoliko dana, rekli bi “Jako mi je žao što ti se to dogodilo, to je tako tužno.” (preuzeto s https://bpar.org/sharing-our-voices.2023-voices-unheard/) (o tugovanju povezanom s posvojenjem možete više pročitati u 4. modulu) .
Kako će proteći prijelaz u novu obitelj i hoće li doći do oporavka i integracije (prihvaćanja) posvojenja u zdrav i siguran osjećaj sebe, ili će i samo posvojenje biti novo traumatsko iskustvo, osim navedenog, povezano je s još nekim čimbenicima..
Dob djeteta pri posvojenju jedan je od važnih čimbenika. Generalno, ranija dob posvojenja svakako je povoljnija jer je dijete još u formiranju, izloženost djeteta nepovoljnim utjecajima je kraća pa je i oporavak različitih razvojnih područja i funkcija koje se nisu razvile ili su se razvile slabije, značajno lakši. Za posvojitelje koji posvoje djecu u kasnijoj dobi važno je to znati jer će vjerojatno u slučaju većih propusta u kritičnim/osjetljivim razvojnim razdobljima oporavak nekih funkcija i/ili mijenjanje nekih neprikladnih načina prilagodbe trajati znatno duže i tražiti specijaliziranu pomoć stručnjaka.
Što posvojitelji trebaju znati o diferencijalnoj plastičnosti
Još jedna informacija za roditelje, proizašla iz provedenih istraživanja, može poslužiti kao kompas na putu prema oporavku i dobroj prilagodbi djeteta. Tiče se spoznaje o diferencijalnoj plastičnosti različitih područja funkcioniranja kod posvojene djece (što znači da se neka područja u poboljšanim uvjetima oporavljaju u cijelosti, odnosno potpunije i brže od nekih drugih, što proces oporavka čini neujednačenim). Evo nekih nalaza. Područja koja se dobro oporavljaju su: fizički rast (posvojitelji u ovoj domeni mogu računati na pozitivnu promjenu jer se u brižnoj posvojiteljskoj obitelji metabolički resursi koji su se zbog nepovoljnih uvjeta života s područja rasta bili premjestili na sustav odgovora na stres, ponovno usmjeravaju na svoju temeljnu funkciju), inteligencija (iako rana nepovoljna iskustva i neadekvatna stimulacija djeteta u ranoj dobi značajno narušavaju razvoj djetetovog intelektualnog funkcioniranja istraživanja su pokazala da se unutar godine dana od posvojenja uz iskustva poticajne njege i brige i poticajnog okruženja (širenja djetetove spoznaje), intelektualno funkcioniranje oporavlja i obično je unutar normalnih raspona. Iako je kvocijent inteligencije povezan sa školskim uspjehom, školski uspjeh posvojenika često zaostaje, a djeca češće razvijaju teškoće učenja, vjerojatno u vezi s emocionalnim i problemima ponašanja (van IJzendoom i sur., 2005, Brown i sur., 2017). Mirno i staloženo suočavanje posvojitelja s tim da dijete može imati teškoće u učenju unatoč prosječnoj inteligenciji te osjetljivo istraživanje načina na koji će teškoće savladati, često i uz pomoć stručnjaka, važne su pretpostavke za razvoj povezanosti s djetetom), jezik (je domena koja pokazuje diferencijalnu plastičnost kada se nepovoljni uvjeti zamjene poticajnima. Razvoj jezika je proces te vrijeme s djetetom u kojem se komunicira o onome što se u djetetovom i obiteljskom svijetu događa, čitanje i pripovijedanje djetetove i drugih priča, posjete kazalištu i sl. veliki su doprinos od strane roditelja toj domeni djetetovog razvoja).
Domena plastičnosti koja se odnosi na razvoj mozga pokazuje da se povećava volumen bijele tvari (Sheridan i sur. 2012), koja se oporavlja u povoljnim uvjetima i omogućuje bolji prijenos signala u mozgu te učinkovitije korištenje neuronskih krugova. S druge strane, volumen sive tvari, koji je zbog rane izloženosti nedaćama manji, se ne povećava u podržavajućoj okolini (Hodel i sur., 2015; McLaughlin i sur., 2014) pa dijete unatoč boljoj komunikaciji između centara u mozgu i dalje ima manje neurona te može imati teškoća u domeni osjetilne percepcije, motoričkih funkcija, pamćenju, govoru, emocijama.
Domene razvoja koje se nisu pokazale plastičnima u promijenjenim uvjetima su: regulacija pažnje i radno pamćenje (vrsta aktivnog pamćenja kada misi i informacije zadržavamo kratko kako bi obavili neki neposredan zadatak pri čemu je važna pažnja), inhibicijska kontrola (sposobnost upravljanja impulsima - razmisli prije nego što djeluješ), reprezentacije privrženosti (unutarnji modeli sebe, drugih i svijeta, nastali u razvoju prvog obrasca privrženosti sa skrbnikom) također se mijenjaju jako sporo, no plastičnost postoji u sposobnosti povezivanja u sadašnjosti pa su djeca sposobna formirati nove veze (Roman i sur., 2012).
Umjesto zaključka
Kao što smo u tekstu naznačili posvojenje je višestruko složeno ljudsko iskustvo (na razini pojedinca, obitelji, na globalnoj razini…) koje znanost o posvajanju još nije u dovoljnoj mjeri istražila te su ostala brojna pitanja na koje još treba tražiti odgovore kako bi se bolje razumjelo u svojoj složenosti (npr. međunarodna i transrasna posvojenja, pristup prevenciji teškoća u posvojenju koja uključuje informiranost o traumi, terapijske intervencije, istraživanje varijabilnosti otpornosti i oporavka posvojene djece…).
Danas svakako znamo da je iskustvo posvojenja različito; za značajan broj posvojenika iscjeljujuće, za neke traumatsko, za neke pak oboje. Bez obzira na te razlike ističemo važnost osiguravanja različitih oblika podrške posvojiteljskim obiteljima kako bi se nosili s onim što su doživjeli i/ili trenutno doživljavaju. Posebno ističemo specijalizirane terapijske intervencije (kojih nema u dovoljnoj mjeri jer mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje ne razumiju složenost posvojiteljskih obitelji) onima koji se suočavaju s neprorađenom ranom ili dugotrajnom traumom.
Nema sumnje da je posvojenje u mnogim posvojiteljskim obiteljima (postalo) iscjeljujuće i radosno iskustvo i za roditelje i za dijete. Roditelji posvojitelji trebaju imati na umu da se “problemi vezani uz posvojenje” ne događaju u vakuumu, oni su se dogodili u odnosu. I iscjeljenje se događa u odnosu. Autentični ljudski kontakt, sigurnost i povjerenje, odnos u kojem se dijete osjeti viđenim, prihvaćenim i sigurnim te onaj u kojem se otvorio “prostor za istinu”, su ključni faktor oporavka. To nije samo “dodatak” eventualno potrebnom tretmanu traume i drugih oblika pomoći, već moćna intervencija za sebe. Veliki broj posvojitelja ima sposobnost i duboku motivaciju pružiti brižno roditeljstvo koje pogoduje stvaranju sigurne privrženosti i snažnog osjećaja pripadnosti. Na tom putu važno im je osigurati kvalitetne post-posvojiteljske podrške od stručnjaka kompetentnih za rad s posvojenjem.
Literatura:
1. Askeland KG, Hysing M, La Greca AM, Aarø LE, Tell GS, Sivertsen B (2017). Mental health in internationally adopted adolescents: A meta-analysis. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry.
2. Allen, J. (2013). Mentalizing in the Development and Treatment of Attachment Trauma (1st ed.). Routledge.
3. American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 56(3), 203–213. 10.1016/j.jaac.2016.12.009 - DOI - PubMed
4. Boston Post Adoption Recourses (2003). https://bpar.org/sharing-our-voices.2023-voices-unheard/
5. Brodzinsky D. , Gunnar M., Palacios J. (2022). Adoption and trauma: Risks, recovery, and the lived experience of adoption. Child Abuse Negl 2022 Aug;130(Pt 2):105309. doi: 10.1016/j.chiabu.2021.105309. Epub 2021 Sep 17.
6. Brown A., Waters C. S., Shelton K.H. (2017). A systematic review of the school performance and behavioural and emotional adjustments of children adopted from care. Volume 41, Issue 4 https://doi.org/10.1177/0308575917731064
7. Dauskardt A. (2023). Zapisi na duši. Zagreb: “Konstelacija” Udruga za psihološko-sistemsku djelatnost
8. Drustrup D, (2016). The hidden impact of adoption Evanston: The Family Institute at Northwestern University. https://www.family-institute.org/sites/default/files/pdfs/csi_drustrup_hidden_impact_of_adoption.pdf
9. Juffer F, Bakermans-Kranenburg MJ, van IJzendoorn MH (2005). The importance of parenting in the development of disorganized attachment: evidence from a preventive intervention study in adoptive families. Journal of Child Psychology & Psychiatry, 46(3), 263–274. 10.1111/j.1469-7610.2004.00353.x - DOI - PubMed
10. Juffer F, van IJzendoorn M (2005). Behavior problems and mental health referrals of internationally adoptees. A meta-analysis. Journal of the American Medical Association, 293(20), 2501–2515. 10.1001/jama.293.20.2501 - DOI - PubMed.
11. Levine, P.A. (2017). Buđenje tigra-Iscjeljivanje traume, Zagreb: Biblioteka alter:ego
12. McSherry D, McAnee G. (2022). Exploring the relationship between adoption and psychological trauma for children who are adopted from care: A longitudinal case study perspective. Child Abuse Negl. 2022 Aug;130(Pt 2):105623. doi: 10.1016/j.chiabu.2022.105623. Epub 2022 Mar 31.PMID: 35367066 .
13. Merritt, M. (2022). Rediscovering latent trauma: An adopted adult's perspective. Child Abuse & Neglect, https://doi.org/10.1016/j.chiabu.2021.105445.
14. Newton, G. (2022). The trauma and healing of consciousness. Child Abuse & Neglect, https://doi.org/10.1016/j.chiabu.2022.105563.
15. Profaca B. (2016). Traumatizacija djece i mladih. Ljetopis socijalnog rada, Vol. 23 No. 3 https://doi.org/10.3935/ljsr.v23i3.143.
16. Román M.., Palacios J., Minnis H. (2021) Changes in Attachment Disorder symptoms in children internationally adopted and in residential care Afiliations Expand PMID: 34544592 DOI: 10.1016/j.chiabu.2021.105308.
17. Samuels, G.E.M. (2022). Epistemic trauma and transracial adoption: Author(iz)ing folkways of knowledge and healing. Child Abuse & Neglect, https://doi.org/10.1016/j.chiabu.2022.105588.
18. SAMHSA (2014). SAMHSA's Concept of T s Concept of Trauma and Guidance for a Trauma and Guidance for a TraumaInformed Approach U.S. Department of Health and Human Services.
19. Tottenham N. (2020). Neural meaning making, prediction, and prefrontal–subcortical development following early adverse caregiving. Development and Psychopathology, 32(5):1563-1578.
20. Van der Kolk, B. (2021). Telo sve beleži mozak, um i telo u isceljenju traume. Beograd: Psihološko savetovalište Mozaik.
21. Van Der Kolk, B., McFarlane, A., Weisaeth, L. (1996). Traumatic stress. New York: Guilford.
