Kako bi najjednostavnije opisali što se događa tijekom traumatskog iskustva?
Kada se dogodi intenzivno ugrožavajuće iskustvo, “poput groma iz vedrog neba” ono preplavljuje dijete koje je potpuno bespomoćno. Javlja se reakcija iz primitivnog dijela mozga koji kada uoči opasnost aktivira veliku količinu energije potrebnu za borbu s opasnošću (to se manifestira kroz lupanje srca, plitko disanje, gubitak sline, širenje zjenica, drhtanje). Dijete ne može pobjeći od prijetnje, ukoči se ili postane “mlitavo”, a u pozadini ostaje velika količina energije koja se ne potroši. U bilo kojoj drugoj situaciji koja dijete podsjeti na situaciju u kojoj je bilo preplavljeno, iako sada opasnosti nema, javljaju se isti traumatski simptomi i to budi osjećaje bespomoćnosti i straha.
Koja su to traumatska iskustva koja proživljavaju djeca koja se posvajaju? Radi li se o jednom traumatskom događaju?
Djeca koja su rano izdvojena iz svojih bioloških obitelji su često doživjela traume različite vrste. To ne mora biti samo jedan traumatski događaj (npr. prisustvovanje fizičkom sukobu roditelja) već se može raditi o traumatskom iskustvu tijekom dužeg vremenskog razdoblja tzv. dugotrajne, ponavljajuće traume kao što je život u obitelji u kojoj je stalno prisutna napetost u odnosima, svađe, alkoholizam, emocionalno, fizičko ili seksualno zlostavljanje. Ovakvo okruženje i iskustvo dovodi do osjećaja nesigurnosti. Kod odraslih koji imaju razvijene mehanizme samopodrške i samoregulacije ovakvi događaji izazivaju nesigurnost, a kod djeteta koje još nema razvijenu samoregulaciju, koju uči kroz podršku odraslih, ovo predstavlja veliki stres.
Dijete koje se često premješta iz biološke obitelji, doma, bolnice, posvojiteljske obitelji osjeća se nesigurno zbog toga što još nema razvijene psihičke strukture. Kako bi „ preživjelo“ mora se prilagoditi takvoj situaciji. Tada se aktivira mehanizam borbe, bijega ili pak “ smrzavanja”. Dakle, možemo vidjeti dijete koje postaje aktivno ili čak „preaktivno“. Često u takvim situacijama dijete “odcjepljuje” osjećaje straha, tuge i boli jer su prebolni za njega. Te osjećaje zamjenjuju bijes i agresija. Ovo se događa nesvjesno u situacijama koje se prepoznaju kao ugrožavajuće.
U knjizi Savjeti za preživljavanje za roditelje posvojene djece autori navode kako je moguće da takve „odcjepljene osjećaje“ prepoznaju roditelji posvojene djece kada nakon svađe s djetetom umjesto ljutnje dožive duboki osjećaj tuge koji je u stvari “odcjepljeni” osjećaj djeteta.
Zbog nedostatka povjerenja djeca stvaraju uvjerenja da je opasno ovisiti o drugima jer to može dovesti ponovo do rastanka punog boli i tako se ona bore protiv ovisnosti o drugima. Možemo vidjeti dijete koje u naoko običnim situacijama (npr. pregled kod liječnika) kreću udarati, lupati, bježati i svi ih proglašavaju agresivnima, neprilagođenima, a zapravo se može raditi o situaciji u kojoj je dijete “odcijepilo” osjećaj straha i želi uspostaviti kontrolu, a ovo je jedini način na koji je to naučilo.
Možemo kod djece vidjeti i drukčiji obrazac, a to je izbjegavanje akcije. Tako uočavamo pasivnu djecu koja su „nevidljiva“ i ne privlače pažnju. Ova djeca su stalno na oprezu.
Zašto neka djeca koja su doživjela traumatsko iskustvo nemaju teškoće u ponašanju, a druga imaju?
Kako će dijete reagirati na traumatsko iskustvo ovisi o brojnim čimbenicima. Svaka osoba na traumatsko iskustvo reagira na različit i svoj, jedinstven način. Odgovor će ovisiti o genetskom nasljeđu i dobi, razini unutarnjih resursa, o prirodi i okolnostima (ima li mogućnost podijeliti iskustvo) te kakvu ima podršku okoline. Uzmimo za primjer dijete koje je još kao beba bilo izdvojeno iz obitelji zbog grubog zanemarivanja i zlostavljanja te zatim boravilo u domu gdje je dobivao pažnju i utjehu u mjeri u kojoj je to bilo moguće, ali ne dovoljno za njega i zatim otišlo u obitelj udomitelja u kojoj je bilo nekoliko godina pa se zbog „neprilagođenosti“ ponovo vratilo u dom. Dijete je postalo „posvojivo“, ali zbog poteškoća u ponašanju nije se uspjelo prilagoditi niti u jednoj obitelji posvojitelja. Ovo dijete je u situacijama koje su ga na neki način podsjetile na traumatsko iskustvo za vrijeme kojeg je manifestiralo ponašanje pojačane aktivnosti pa i agresivnog ponašanja, kako bi “odcijepio” tugu i bol s kojom se nije mogao suočiti, opet postalo „preaktivno“. Takvo ponašanje mu je nekad služilo da „preživi“ i sada se uvijek aktivira u situacijama koje ga podsjećaju na prijašnje iskustvo. Odrasli ga prepoznaju kao agresivno, neprilagođeno dijete s kojim teško „ izlaze na kraj“.
Neko drugo dijete bi u istoj situaciji koristilo drugi mehanizam - bijega te možda naizgled bilo prilagođeno, ali zapravo „zamrznuto i nevidljivo“. Ovakva djeca mogu također biti stalno na oprezu, preuzbuđena, usmjerena na ponašanje odraslih jer ne znaju što mogu očekivati. Iako je odraslima lakše sa takvom djecom to ne znači da ona ne trebaju pomoć i podršku.
Više o ovom možete pročitati u uvodnom tekstu “Zaronimo dublje”.
Što ako roditelji uopće ne znaju za traumatska iskustva koja su djeca ranije proživjela?
Ako niste živjeli s djetetom i niste dobili informacije o njegovim iskustvima ne možete znati jesu li ih djeca imala, posebno ako su se dogodila u ranoj dobi (predverbalnoj) pa ih samo dijete ne može prepričati. Proživljena iskustva ostaju “spremljena” u tijelu, u dubokim regijama mozga, u nesvjesnom, pa se čini kao da dijete ni ne zna što mu se dogodilo. Osim toga, same traumatske reakcije se mogu godinama “skrivati” i biti neuočljive jer je živčani sustav koji se razvija u stanju kontrolirati višak energije koju traumatsko iskustvo proizvodi. Ipak, najčešće možete primijetiti neka ponašanja ili stanja koja mogu ukazivati da je dijete doživjelo traumu. Budući da je trauma doživljena u predverbalnoj fazi razvoja pohranjena u djetetovom tijelu okidač iz okoline prvo pokrene tjelesne reakcije. Javljaju se kao različite tjelesne senzacije i osjećaji: vrištanje, udaranje, drhtanje, paraliziranost, a mogu ih aktivirati slike, prizori, zvukovi, mirisi koji dijete podsjete na nekadašnje traumatsko iskustvo. Često se takve reakcije dogode izvan/mimo konteksta situacije u kojoj je trenutno dijete i okolini znaju biti zbunjujuće i teško objašnjive jer ne mogu prepoznati što ih je aktiviralo.
Osim neposrednih tjelesnih reakcija na okidač koji aktivira traumatsko sjećanje djeca zbog iskustva proživljene traume mogu imati poteškoće u prepoznavanju i u upravljanju emocijama, biti impulzivna, djelovati emocionalno otupjelo, imati različite bolove u tijelu, noćne more, biti „hiper“osjetljiva ili nesvjesna boli. Isto tako mogu imati probleme s koncentracijom, biti sklona sanjarenju, ostavljati dojam prevelike budnosti i opreza, mogu biti i pretjerano poslušna. Kako bi uspostavila kontrolu svojih okolnosti mogu krasti ili pokazivati nasilje prema drugima. Važno je naglasiti da trauma nije jedino moguće objašnjenje za ovakva ponašanja.
Što mogu učiniti roditelji, kako pomoći djetetu?
Ako je vaše dijete doživljavalo različita traumatska iskustva, više puta bilo izdvojeno iz obitelji ili doma vjerojatno nije razvilo povjerenje i osjećaj sigurnosti. Svijet za njega nije sigurno mjesto. Iako vam se može činiti da ste mu tisuću puta pokazali kako može imati povjerenja u vas i biti siguran kako ga nećete napustiti ni pod koju cijenu, dijete možda ne vjeruje u to jer je njegovo iskustvo drukčije i zato je jako važno da to razumijete i s tim se pomirite. Ono što možete je ostati smireni u situacijama kada vaše dijete pokazuje obrazac „borbe“, postaje ljuto, udara, lupa, agresivno je ili čak autoagresivno. Ako se vi uznemirite nećete moći pomoći djetetu. Ako krenete u borbu s njim bit će to borba za moć bez pobjednika. Možete pokušati dijete koje istresa svoju ljutnju razumjeti , reći npr: Jako si ljut ili baš ne vidiš što bi mogao drukčije, teško ti je. Dovoljno je da je roditelj „samo“ tu, prisutan, miran, promatra i potvrđuje da ti osjećaji postoje, uskladi se s djetetom bez tumačenja. Kada val pražnjenja prođe (ako je dijete u opasnosti da našteti sebi ili drugome te uništi predmete kaže mu se da može udarati jastuk, vreću, trgati papir i sl.), roditelji će primijetiti pravi trenutak za povezivanje s djetetom i tada ga može pozvati da zajedno dišu, da pušu balončiće od sapunice da potpuno ispuše ljutnju ili mogu pokriti dijete težom dekom i pustiti umirujuću glazbu. Može biti od koristi i da roditelj u blizini ima ogledalo i pokaže djetetu njegov izraz u ogledalu te ga pita Kako se osjećaš kada vidiš ovo lice?, a kada dijete odgovori roditelj ga pozove da potom imitira njegove izraze lica koje će mu pokazati i tako se usklađuju kroz razmjenu, a, nakon izraza lica usklađuju se u pokretima. Ono što roditelj može napraviti je i to da djetetu koje je u svom iskustvu uglavnom naučilo reagirati borbom pomogne da otkrije emociju tuge ili straha koje najčešće stoje ispod ljutnje i ako to uspije onda je zagrljaj prikladan način da dijete osjeti podršku i mir u susretu sa spektrom emocija koje nije u stanju osjetiti samo po sebi već samo uz podršku. Kada roditelj ovako osjetljivo reagira to može donijeti dopuštenje djetetu da mu je teško i on ima šansu osjetiti bol i tugu i pri tome ju izraziti, a to u konačnici donosi olakšanje. Iskustvo nam pokazuje da dijete u takvim situacijama prihvati utjehu roditelja. Djeca nemaju razvijen živčani, mišićni i perceptivni sustav i potrebni su im odrasli koji će im dati podršku i kroz odnos s njima naučiti kako usmjeriti energiju koja se pojavila.
Postoje li neki konkretni savjeti kako postupati s djetetom kada vidimo da je preplavljen strahom i bespomoćan?
U knjizi Zaštitite svoju djecu od traume autori govore o važnosti da se djetetu koje je doživjelo traumatsko iskustvo, pomogne osloboditi energije koja se aktivirala i to kroz 8 koraka:
- Važno je da odrasli/ roditelj osvijesti vlastiti strah u situaciji, osvijesti dijelove tijela, umiri sebe kroz disanje.
- Prepoznati situaciju “šoka” (plitko disanje, bljedilo pogled u prazno, dezorijentacija) i reći djetetu da je na sigurnom. Npr: Tu si sa mnom, sada si siguran, ostat ću s tobom.
- Nakon što se dijete smiri, usmjeriti mu pažnju na njegove doživljaje. Pitajte ga kako se osjeća, što osjeća u tijelu, gdje, pomozite mu opisati putem pitanja o veličini boli, obliku, boji - djeca tako najlakše opisuju. Ako je premalo za to samo neka vam pokaže gdje ga boli.
- Slijedite dijete, dajte mu vremena, minuta - dvije između pitanja uz vašu mirnu prisutnost dat će priliku djetetu da se smiri i opiše bol ili drugu neugodu. Promatrajte tjelesne reakcije djeteta; kako diše...
- Važno je ne zaustavljati suze ili drhtanje, neka slobodno plače i drhti, samo ga blago primite i ponovite da ste tu, s njim.
- Važno je povjerenje u djetetovu urođenu sposobnost ozdravljenja. I dalje budite mirno prisutni bez požurivanja. Kad primijetite da se dijete počinje okretati i provjeravati okolinu/osvrtati se oko sebe to je znak otpuštanja stresne energije koju je proizveo traumatični događaj.
- Potaknite dijete da se odmori čak i ako ne želi. Ova faza omogućava tijelu potpuniji oporavak. Snovi mogu pomoći tijelu da prođe kroz potrebne promjene. Osigurajte djetetu mirno i tiho okruženje.
- Na kraju, možda i sljedeći dan kad je dijete smireno i odmorno razgovarajte o tome što osjeća i što je doživio. Pomozite djetetu da prihvati da je sve što osjeća normalno i da ga razumijete. Crtanje i rad s glinom mogu pomoći da dijete izrazi što osjeća. Važno je imati strpljenja za neugodne emocije i ne odvraćati dijete od njih. Pri tom je izrazito važno da zaista imate kapaciteta slušati ih i prihvatiti sve bolne osjećaje jer ih djeca neće izraziti ako je to vama teško jer vas žele zaštititi.
Važno je znati kako ponekad možemo primijetiti kako dijete kroz igru pokazuje i izražava traumatsko iskustvo. Događa se da najednom u igri dijete pokaže kompulzivnu igru (kompulzija je neodoljiva potreba za ponavljajućim izvođenjem određenih radnji koji sami po sebi nemaju nikakve svrhe, a osoba ih doživljava kao prisilne). Kako to može izgledati? U knjizi Zaštitite svoju djecu od traume spominje se primjer Iz knjige Too scare to Cry autorice Lenore Terr koja opisuje igru 3,5 godišnje djevojčice koja govori da automobili idu na ljude, usmjeravajući dva trkaća automobila prema svojim prstićima. Govori kako usmjeravaju šiljaste dijelove na ljude i ljudi se boje jer će šiljasti dijelovi pogoditi njihove “trbice”, usta i …. pokazuje svoju suknju), a zatim kaže da ju boli trbuh i da se ne želi igrati više. Kada tjelesni osjećaj straha ispliva (bol u trbuhu) djevojčica se zaustavlja s igrom.
